Žene koje vole

 

  • Moj život mora postojati uz tebe i unatoč tebi.

Prva pametna misao koja mi je proletjela ovim košmarom od glave u posljednjih 30-60 dana. Protekla godina bila mi je veliki preokret, novi grad , novi ljudi, novi život. Nove odgovornosti od kojih je jednostavno nemoguće pobjeći jer su dio svakodnevice.. Analizirala sam malo, gledala samu sebe, promatrala druge žene i djevojke u svojoj okolini i došla do jednostavnog, ali pomalo zastrašujućeg, uvida. Primjetila sam kako su sve žene koje ja poznajem izgubljene žene. Razlog? To su žene koje vole. Ma da? Odkad ljubav uzrokuje otuđenje identiteta?

U tome i je poanta. Zaista ne uzrokuje. Mi to uzrokujemo same sebi. Draga moja to nije ljubav, to je iluzija. Dovoljno mlada, a dovoljno stara, da ovo shvatim, vrtila sam ovu misao po glavi određeno vrijeme. Nema smisla pisati što ljubav je, a što nije, jer je za svakoga individualna i u potpunosti drugačija. Međutim, imam popriličnu potrebu pitati tebe, sebe, vas slijedeće : Znači li ti ljubav utapanje ili život. Odrastala sam, a vjerujem da ste i vi, na crtićima, na Pepeljugi, na Trnoružici i ostalim krasoticama. Ostala sam zaprepaštena kada sam u jednom trenutku izjavila da se želim utopiti u nekome. Isplivalo je na površinu bez moje prevelike namjere da izađe van. Činjenica da sam podsvjesno pristajala utapati se. Neću. Ne želim, a pobogu i ne moram. U tom trenutku počela sam svjesno graditi svoje mišljenje o ljubavi i suživotu i svemu što dolazi u tom paketu. Stvorila sam si dva tipa i veliku prazninu u mišljenju. Jedan tip je onaj u kojem se utapam, ispunjava me koliko me i zakida. Drugi tip je balans. Odlučila sam da moj život mora postojati uz tebe i unatoč tebi.

  • Nitko ne želi živjeti u iluziji

Ja prva dižem ruke visoko u zrak za slobodu. Mišljenja, govora. Slobodu u ljubavi. Slobodu u svemu. Iluzije nisu sloboda, a zavaravati se da jesu jedno je od najvećih opterećenja koje možemo natovariti sebi, a i drugima. Bajka je iluzija. Mislim da smo svi dovoljno pametni da to shvatimo, ali ipak želimo, makar podsvjesno, živjeti bajku. U čemu je fora? Nema je. Samo su nam ih toliko dobro prodali i predstavili da smo na kraju sve u njih povjerovale. Iluzija je kada misliš da ćeš biti sretan kada si ostvaren samo u jednom području života. Ne kažem da moramo sva svjetla gurati na one djelove koji su ostali zakržljali, pritom zanemarujući one koji cvjetaju, ali prihvaćam se zadovoljiti time da ako imam ljubav, da ne moram imati ostalo. Jer  tog ostalog nekada ima mnogo. Pogotovo kada imaš velike ambicije. Nema veze ako putem spoznam da to nije ono što sam zapravo htjela, ali barem sam se sama uvjerila u to. Odricati se ostatka života radi neke iluzije za mene je zastrašujuće. Ipak, svi tome čeznemo… Čemu?

  • Rijetko tko voli bezuvjetno

Bullshit o bezuvjetnoj ljubavi pere nas sa svih strana. Barem o onoj partnerskoj. Bezuvjetno voljeti znači voljeti BEZ ikakvih uvjeta. I kad te tuče, i kad te vrijeđa, i kad spava sa drugom. Zaključak : Ja ne volim bezuvjetno. Barem ne još, jer nemam djece, a to mi se čini kao jedina mogućnost moje bezuvjetne ljubavi, ikad.

Žene koje vole, a ne vole sebe, najopasnija su vrsta.

‘Jednom kad bude moguće da žena voli iz snage a ne iz slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, već da bi se pronašla, tog dana ljubav će joj postati, kao i muškarcu, izvor života, a ne smrtna opasnost. U međuvremenu, ljubav u svojoj najdirljivijoj formi predstavlja prokletstvo koje ostavlja ženu zatočenu u ženskom svemiru, osakaćenu, nedovoljnu za brigu o samoj sebi.’ – Simone de Beauvoir

Untitled-1

F.R.I.E.N.D.S.

Dugo vremena sam pisala o ljubavi, o njemu. O svakakvim pričama, pomalo i čudnim. Sada je došlo vrijeme da pišem o njima. O njima što se uvijek nalaze ovdje pa čak i kada su daleko. O njima što su tu kada on nije. O njima što su ti dani da imaš obitelj koju si izabrao sam.

Prijateljstvo je toliko puta pretočeno u riječi. Ima toliko različitih načina i toliko šarenih opisa, ali ja ga ipak u riječima još nisam uspjela prepoznati. Prepoznala sam ga u djelima, u osjećaju i u toplini koju pruža. Prijateljstvo prepoznaš kada naučiš biti sam. Učila sam se biti sama u prosincu, pa u veljači i evo me sada s ljetom u punom mahu, naučena kako biti sama. Shvatila sam koliko male stvari znače, shvatila sam kako su prijatelji zaista poslani od onoga nekoga, iznad nas. Da budu tu, i da mi budemo tu. Zahvalnost. Zahvalnost do neba što postoje. Jer zamislite svijet bez ikoga svog?

A prijatelji jesu naši. Više su naši no što će itko ikada biti. Naši su u šali, u tuzi i u pričama. I lijepim i ružnim. Naši su, a mi smo njihovi.

Znate li vi svoju definiciju prijatelja? I mogu li se prijatelji uopće definirati?

Ja sam ih uspjela definirati. Svakog pojedinačno. Jer ipak, imaju istu ulogu, ali nisu identični. Svaki ima svoju definiciju. Svaki ima svoju sliku. Svaki je jedinstven.  Ne biram inače između najdražih, ali oni pravi svi imaju zajedničku crtu. Tjeraju te da budeš najbolje od sebe. Da budeš istinski ti. Da postojite skupa, u svojevrsnoj koheziji, a opet zasebni.

I definitivno vjerujem kako prave prijatelje nećemo naći dok mi nismo pravi. Dok još nismo pronašli sebe. Neki su naravno ovdje od kad znamo za sebe, i znamo u dubini duše, da će ovdje i ostati. Drugi pak dolaze kada je vrijeme. Kada smo spremni čuti poruku koju nam nose. I oni nude svoj ostanak, i to onaj zauvijek. Na nama je hoćemo li im dozvoliti da ostanu, hoćemo li se razvijati uz njih ili ćemo odlučiti još jednu dionicu provesti sami. Da naučimo sami. Ja sam od onih koji sami uče. Kada naučim tada sam prava i spremna. Znam da nikada neću sve naučiti, jer bilo bi to premonotono, sve naučiti sve znati. Ali sretna sam i zahvalna da sam naučila dovoljno, dovoljno da shvatim one prave ljude što mi žele reći. A svaki pravi prijatelj želi ti reći samo jedno; volim te.

Volim vas, koliko god vas ima, čak i ako vas nema mnogo.

 

“Το αιρούμενον φύγειν αφίεμεν, το δεμή αιρούμενον αγανεφιέμεθα.”

Uzimam svoju malu bilježnicu i tražim prvi prazni list papira. Pomno razmišljam o čemu danas pisati. Sad ću ja nešto smislit na silu, mo’š mislit… A tada mi u oko upada “prazan list”.

Jeste li se ikada osjećali kao da ste jedan prazan list, na kojega treba ispisati neke stvari, ukrasiti ga riječima?

Ja svoj današnji list odlučujem ukrasiti parolom koja mi je postala životni moto. Toliko rezonira samnom da će mi ostati utisnuta tu negdje, vjerovatno do kraja života.                         Govori o onome što mi ljudi ne znamo naučiti i zapamtiti. Govori o slobodi, o otpuštanju i o pravom načinu za apsolutno sve. Jedna čudna i pomalo (ne)obična zagonetka u kojoj sam ja pronašla  svoje dublje značenje i na kraju se okrunila njome, a u prijevodu glasi : ” Što uhvatimo, odbacimo. Što ne uhvatimo, zadržimo.” Inače je starogrčka zagonetka sa polutragičnom pričom jednog (naravno) velikog grka.. (Možete googlati Homer’s riddle – Fisherman’s riddle) Ali ja ću ovdje ipak o svom značenju…

Znate ono kad se u životu grčevito uhvatite za nešto i onda kao da vam odjednom sklizne kroz prste? Poanta je da to nešto niste toliko čvrsto zgrabili, to nešto ne bi imalo potrebu išuljati se van iz vašeg života. Kada bi ljudi barem probali živjeti po principu te rečenice. Nikada ne bi bili “povrijeđeni” od strane drugih, jer nitko nikada nikoga ne bi smatrao svojim vlasništvom. Jer, istina je, ja tebe ne posjedujem jer ti nisi stvar. A čak i stvari znaju nestati ako se grčevito primiš za njih…

Moram priznati, meni je trebalo dugo vremena da počnem prihvaćati tu činjenicu. Možda jer mi je trebalo dugo vremena da počnem upravljati vlastitim Egom, a ne on samnom. Jer želja za posjedovanjem i Ego su prijatelji… Danas, kada više nikoga ne gledam mojim i kada se više ne osjećam ničija nego svoja, shvaćam da  “moja” rečenica zaista ima smisla u svemu ; u ljubavi, prijateljstvu, odnosu prema novcu… svemu.

S druge strane, vidim ju i kao svojevrsni ljudski inat i neku grešku u odnosima. Uvijek imamo i držimo u sebi one koje nemamo.  Obrnuto isto vrijedi. U mom slučaju zaista je znalo biti tako… Ali, tu se želim vratiti na moju prvotnu poantu parole;                                               Ne trebamo se truditi imati nešto, jer je najvjerojatnije da će biti bolje i imati ćemo ga više ako ga nemamo odn. ako ga ni ne pokušavamo “imati”. 

Untitled-1

The last one about… letting go.

Bilo je tu pisama njemu, a u njima previše stvari koje nismo rekli. Koliko god ja pisala tebi, pa i sebi, o srcima… mom i tvom, se ne raspravlja. I iako je ljubav stvorena baš za nas, nas ponekad ne činimo oni mi za koje smo mislili da trebaju. I nije bitno dal ti ego tripuje, zaista nije, dok god znaš da imaš izbor i da ti vladaš njime, a ne on tobom. Tvoj izbor trebao bi biti zahvalnost, na prijeđenim koracima, na avionima koji su proletjeli, a nikada se nisu zaustavili. Stoga sam odlučila da sanjam svoje snove i živim svoj život. Dala sam si dopuštenje da zaboravim onu priču i onu ružu i da jednostavo otpustim.

Naravno da sam se uvjeravala da je teško. Da ja to ne mogu, da ja to trebam. Istina je da upravo to trebam, otpuštanje. Jer koliko god mi ne htjeli pustiti kad tad ćemo morati. Prava stvar nije teška, prava ljubav nisu leptirići u trbuhu, već totalna jasnoća i smirenost. Kada to shvatimo, pojam ljubavi, pojam pravih stvari nam dobije drugo značenje. Značenje ispunjenosti. A meni, nit mi je bilo šta jasno, nit sam bila smirena ni ispunjena. Tragala sam u beznađima, više zapravo lutala. Čekala sam, a nisam znala što čekam. Pa sam odlučila, da koliko god se tome protivila, da jedina stvar koju mogu učiniti je pustiti.

Smirenost. Tada je nastupila smirenost. Ruku na srce još mi nije jasno, ali barem više ne lutam. Ispunjavam se malo po malo, pa će i jasnoća doći jednom. A najljepše od svega je što se ne zamaram više. Ne zamaram se nebitnim stvarima, onime što je moglo biti i onime što bi trebalo biti… Vjerujem da je to zapravo početak jasnoće. Otpuštanje.

Potrebno je pustiti neke stvari, iz jednostavnog razloga, jer su preteške. Pusti ih i otpusti. Utezi na gležnjevima nam baš i ne služe…

p.s. you have to constantly remind yourself to let go, until you finally do… xoxo

“The truth is, unless you let go, unless you forgive yourself, unless you forgive the situation, unless you realize that the situation is over, you cannot move forward.” ― Steve Maraboli

Untitled-1

O zahvalnosti

Zastala sam sada u ovome trenutku i rekla HVALA. Ljudi moji, znate koji osjećaj! Naježena od glave do pete. Dobila sam potvrdu od same sebe da je to ono što ću činiti do kraja života. Zahvaljivati se. Zahvaljivati se jer dišem, jer postojim, jer učim i jer je svanuo dan. Ponekad i jer je pala noć.Toliko je moćan taj čin zahvaljivanja, da kad se zahvalim i ja se osjećam moćnom.

Zahvalni ljudi su sretni ljudi, zahvalni ljudi su oni ostvareni.

Ako mislite da ne postoji ništa na čemu se možete zahvaliti, postavite si sljedeće pitanje :

Što da se sutra probudite bez svega na čemu se danas niste zahvalili?

-(Ana Bučević)

Da, to kako ste sada reagirali bila je i moja reakcija kada sam čula to pitanje… (WOW!) Hoćete li se zahvaliti sada?  Jeste li “našli” na čemu se zahvaliti? Mislim da jeste… I zato se zahvaljujem svaki dan i zahvaljivat ću se do kraja života. A znate zašto? Kada ste uistinu zahvalni, to na čemu ste zahvalni, dobit ćete opet i opet. I vi bi zahvalnoj osobi to nešto ponovno. Baš zato jer je zahvalna. Tako Bog radi s nama.

Stanite na kraju svakoga dana i zahvalite se na svemu što vam se taj dan dogodilo. Udahnite svako jutro kada otvorite oći dozu zahvalnosti. To je moj najbolji recept za sreću, ostvarenost, uspjeh ili bilo što što priželjkujete, koji vam mogu dati. Zapitali ste se jednom KAKO? Moj odgovor je ZAHVALNOŠĆU.

Untitled-1

O srcima… I mom i tvom.

Baš sam malo razmišljala, slagala si ljubav u glavi. Brzo sam, moram priznati, izvukla iz sebe da se o ljubavi ne razmišlja, nju se prije svega osjeća. Mnogi razmišljaju, a nekakvog osjećaja nigdje. Ovaj tekst htjela bih ponajprije posvetiti svima onima koji čekaju da ljubav padne s neba, a koji ju kada padne ne znaju  prepoznati. Kao prvo, ljubav ne pada s neba, a čak i da padne, ako je ti ne vidiš kao da i nije pala. Drugo, ljubav se ne čeka. I treće, ali najbitnije, mislit ćete da se čeka dok god ju ne pronađete u sebi. Tada, kada se to dogodi, shvatimo da nam ne treba nečija ljubav. Treba nam netko s kime ćemo podijeliti svoju. Jer to obično tako ide… U dvoje je sve ljepše.

E sada dolazimo do dijela gdje želimo i gdje mislimo da se treba pojaviti još netko. A zaista bi se trebao i pojaviti ako je sve “kako spada”. Nazvat ćemo tu osobu, najjednostavnije, DUŠOM ( jer i je duša kada uspije uzbuditi našu). Znate zašto se pojavila baš TA duša? I zašto baš sada? Zato što ste baš u ovom trenutku, baš na ovome mjestu tj. BAŠ NA OVOJ VIBRACIJI i vi i ona. Nešto kao SOUL MATES. Možda ona zasada “pripada” nekome, ali najvjerojatnije treba “pripadati” vama. Totalno nebitno zapravo. —  Bitno je da smo razjasnili zašto ste se sreli.

A kako ste se sreli? Ako ste ovo uistinu odigrali pravo, sa srcem, onda ste se tako i sreli. Sa srcem. Ako ste zaista imali pravu potrebu nekoga voljeti (ako je imao jedan imao je i drugi, jer privlačimo ono što jesmo…) onda ste se zaista dobro sreli.

Pazite da se sretnete tako. Drugačije zaista ne biste voljeli. Drugačije zapravo ni ne može. Jer samo onda kad i mi volimo, moći će netko i nas da voli.

“I samo onda kad i mi tražimo, moći će netko i nas da sretne.” – Miroslav Antić

Untitled-1

Sanjaj snove – živi život.

“Your dreams are supposed to be bigger than you!”

Ono kada sam se bojala sanjati. Oni trenuci kada sam samu sebe uvjeravala da nema te stvari koju toliko želim da bih o njoj sanjala. Zamislite to. Zamislite to dno, ne imati nšta čak ni za sanjanje. Zahvalna sam na ljudima čiji se put isprepleo s mojim, a koji su mi dokazali da je sanjanje uvijek vrijedno i uvijek samo dobro.

Sada sanjam više nego ikad. I sada zvijezde ne mogu sjati bez snova. sanjam. Sanjam dok pišem. Sanjam dok učim. Sanjam dok živim. Jer život i je san. I san je život. Sretna sam, iznimno, kada shvatim da sam napokon shvatila poantu, poanta je u sanjanju. Sanjanju na velik. Jer svi mi želimo velike stvari. Makar bili zadovoljni i sa malima, želimo veliko. Tko god ti kaže da ne želi veće od onoga što sad ima, laže te. Jer se boji.I ja sam lagala… Lagala da ne želim bolji uspjeh, da ne želim partnera, da ne želim. Jer sam se bojala uopće poželjeti. Jer sam mislila da mi je nedostižno.

Sada sanjam najveće snove. Sada imam najveće želje. Ne bojim se, jer znam da ja to imam u sebi. Sanjam jer kad sanjam tada i živim. Sanjam posao iz snova, sanjam najsavršenijeg muškarca kojeg sam ikad upoznala, i to sanjam da ga imam. Treba sanjati. Treba htjeti, željeti. Jer ako ne želimo veliko i ne sanjamo još veće, tada ne živimo ovaj život kako bi trebalo da ga se živi. Punim plućima. 

LJUBAV je stvorena baš za NAS

 ” That’s how you know you love someone, I guess, when you can’t experience anything without wishing the other person were there to see it, too.” – Kaui Hart Hemmings

I poželim toliko puta. Zamislim da je ovdje, da stoji kraj mene. Da osjeća skupa samnom. I kako kažu mora da je ljubav, al ja te ljubavi naprosto ne vidim. Možda zato i je ljubav jer ne vidim nego osjećam. I ispunim se time. Do kraja dana, do kraja života, sa osjećajem. Prolaze me trnci, vidim neke slike. Pa valjda onda znam. Valjda je to ljubav. Al’ mi smo ljudi takvi, bojimo se nazvati stvari pravim imenom. Bojimo se, a ni sami ne znamo čega. I tako te nekad obuzme strah, obuzme i mene, pa čovjek sam. Strah od stavljanja natpisa na svoj osjećaj. Jer to kad učiniš kao da si ga bacio svijetu da odlučuje. A nitko zapravo ne želi da mu svijet kroji sreću. Dovoljan nam je samo naš osjećaj. I onaj kome se bezuvjetno dajemo Pa čak i ako čovjek ne zna ništa što je bezuvjetno. I tada ga osjećamo.

I u svakom trenu, u svakoj prokletoj sekundi, želim da stoji pokraj mene. Da vidi što ja vidim, da skupa vidimo svijet. I onaj vatromet što ga pucaju nekome u čast da vidimo kao vatromet posvećen nama. I onu pjesmu što su napisali za nekoga, da se pretvaramo da je napisana za nas. Želim da shvatimo da je naš život, naši životi, da su stvoreni SAMO ZA NAS. Želim da shvatimo da je ljubav stvorena za nas.

Svašta ja želim. Toliko da se ponekad poželim umoriti od želja. Ali, dignem glavu, moram ju dići.

Jer ako je pravo, bit će. Kažu, ako ne prođe, ljubav je.

Untitled-1

I, što ti misliš da možeš?

 

Što ti misliš da možeš? Do koje granice vjeruješ u sebe?

Sada sam napokon  svjesna da se moje misli ostvaruju brzinom sunčeve svjetlosti. Da ne trebam brujati o nečemu sto godina da bi to i dobila. Da mogu dobiti sve što uistinu želim. Ali, u svemu postoji neka caka. Ovoga puta to je bilo učenje o vjeri i o vlastitoj svijesti. Biti svjesna da moja misao utječe na svaku moju buduću situaciju u životu – NEPROCJENJIVO. Naučiti kontrolirati vlastite misli i birati ih svaki dan kao što biram odjeću – IZAZOV. Ispalo je tako da ja volim izazove. Ispalo je tako da sam odlučila vjerovati u sebe. Jer to je jedino što nam preostaje, zar ne?

Ako vjerujemo da zaista možemo sve, tada je to istina. Naša istina, jer mi u to vjerujemo. Ako tu vjeru pretočimo u ispravne postupke, one po našoj volji, tada naša vjera postaje naša realnost. Drugim riječima, ŽIVIMO VLASTITE SNOVE. Pa tko bi se tome protivio i protiv toga se borio? Lud čovjek. I ja sam nekada bila luda. Samo zato jer sam u glavi imala misli koje mi ne služe. Kako pobogu možete čekivati da se od negativne misli rodi pozitivan ishod? To sam nekada pitala i samu sebe. Na moje pitanje došao je i skori odgovor :

” Ako posadiš jabuku, misliš li da ćeš dobiti krušku? Ne, nikada. Jabuka nije kruška, ni kruška nije jabuka. Pozitivno nije negativno, i negativno nije pozitivno. I nikada neće biti.”

Pa zaključujem, ludi su oni koji siju loše, a očekuju da će žeti dobro. Na kraju svega, ono što dobiješ ekvivalentno je onome što si dao. Što si pomislio, to si i dobio. Zato treba pažljivo birati misli. Zaista možemo mnogo mnogo više. Nekada ni sami toga nismo svjesni. Kada to, pak, osvijestimo, očistili smo si put za “život u snovima”.

I nemoj misliti da će biti uvijek sve ružičasto, jer neće. No, upravo to što nije ružičasto služi nam da bi shvatili što želimo, odnosno, još važnije, što NE želimo.

I, što ti misliš da možeš? Jer tvoja misao je tvoja vjera…

” Možemo mi mnogo više. Ni sami neznamo koliko. – A.T.

Untitled-1

Najbolja verzija „sebe“

Svaki naš odnos utječe na svojevrsnu verziju nas samih. Možemo proplakati rijeke za raznim ljudima, napisati stranice o njima i proći brda i doline za njima. No, daleko su nam najposebnije one osobe o kojima nismo zaluđeno pisali, već su iz nas izvlačili motivirajuće riječi. Najposebnije su one radi kojih nismo plakali, nego smo htjeli ostati jaki. Najdraži su nam oni s kojima prolazimo kilometre unutar sebe, umjesto da nabijamo milje gazeći za njima.

Neke veze dugo traju. Pri čemu mislim na dublje značenje riječi veza. Odnos. Povezanost. Povezanost zbog koje živiš, razmišljaš, gledaš, slušaš. Hiperbolizacija – obvezna jer pokušavam u tom nečemu naglasiti da zapravo nije poanta u ovisnosti o toj povezanosti. Nije ona ta zbog koje se neke akcije uopće događaju, ona je ta zbog koje se MI (stavljam naglasak na SEBE; MENE; TEBE odn. na ono „JA“ jer bez moje; tvoje; svoje volje nema nikakve akcije) odlučujemo izvesti akcije na najbolji mogući način, pritom gradeći sebe.

Povezanosti, ljubavi zaista jesu čudne. Svaka je na svoj način, svaka je obojena svojom bojom. Očituju se u različitim stvarima, različitim bojama, a u suštini imaju istu namjenu i ishod. Čine da se dvoje ljudi zatečeni u tom odnosu osjećaju najbolje, ili bi barem tako trebalo biti. Iako joj, ponekad, zatečeni (u pravom smislu riječi) u toj našoj povezanosti ne vidimo niti namjenu ni ishod. Ne vidimo definiciju stvari, a to nam kao ljudskim bićima pada teško jer sve što nije definirano, ma koliko nas to dobrima činilo, nije dovoljno dobro jer nije definirano. Tako nekako.

Čudne su stvari što spajaju ljude. Čudna je stvar ta ljubav. Neke su jako blizu, neke pak daleko, dok druge lutaju negdje u graničnim područjima između jedne i druge. Nekad poželim imati samo jednu, onu blizu (onu definiranu). Ali onda shvatim, da daleko od očiju, daleko od srca, teorija baš i ne drži vodu. Barem ne u pravim stvarima. Kako znati što je prava stvar? Lijepo, kada u određenom trenutku prepoznaš da si najbolja verzija sebe zbog nekoga ili nečega, taj netko ili nešto je prava stvar za tebe. Zapravo veoma lako, međutim pogubimo se putem. Tražimo izgovore, tražimo najbližu vrstu „ljubavi“ unatoč tome što nas ne čini najboljom verzijom sebe. I da, ponekad pustim suzu, i krene mi sve u glavi nizbrdo, ali imam ja to jedno nešto koje me svaki puta, kada misli zalutaju na krivu stranu, pretvori u najbolju verziju mene. Obožavam to svoje nešto, nešto daleko, nešto strano, nešto čudo. Čudna ljubav, ali nikada toliko daleka da bude zauvijek izgubljena.

I da, polako upoznajem najbolju verziju sebe.

Untitled-1