LJUBAV je stvorena baš za NAS

 ” That’s how you know you love someone, I guess, when you can’t experience anything without wishing the other person were there to see it, too.” – Kaui Hart Hemmings

I poželim toliko puta. Zamislim da je ovdje, da stoji kraj mene. Da osjeća skupa samnom. I kako kažu mora da je ljubav, al ja te ljubavi naprosto ne vidim. Možda zato i je ljubav jer ne vidim nego osjećam. I ispunim se time. Do kraja dana, do kraja života, sa osjećajem. Prolaze me trnci, vidim neke slike. Pa valjda onda znam. Valjda je to ljubav. Al’ mi smo ljudi takvi, bojimo se nazvati stvari pravim imenom. Bojimo se, a ni sami ne znamo čega. I tako te nekad obuzme strah, obuzme i mene, pa čovjek sam. Strah od stavljanja natpisa na svoj osjećaj. Jer to kad učiniš kao da si ga bacio svijetu da odlučuje. A nitko zapravo ne želi da mu svijet kroji sreću. Dovoljan nam je samo naš osjećaj. I onaj kome se bezuvjetno dajemo Pa čak i ako čovjek ne zna ništa što je bezuvjetno. I tada ga osjećamo.

I u svakom trenu, u svakoj prokletoj sekundi, želim da stoji pokraj mene. Da vidi što ja vidim, da skupa vidimo svijet. I onaj vatromet što ga pucaju nekome u čast da vidimo kao vatromet posvećen nama. I onu pjesmu što su napisali za nekoga, da se pretvaramo da je napisana za nas. Želim da shvatimo da je naš život, naši životi, da su stvoreni SAMO ZA NAS. Želim da shvatimo da je ljubav stvorena za nas.

Svašta ja želim. Toliko da se ponekad poželim umoriti od želja. Ali, dignem glavu, moram ju dići.

Jer ako je pravo, bit će. Kažu, ako ne prođe, ljubav je.

Untitled-1

I have a choice. Do you?

Izbor. Svi imamo izbor. Ja imam izbor. Sigurna sam da ga imaš i ti. Hoću li biti sretna? Hoću li biti solo? Hoću li danas nositi hlače ili haljinu? Mislim da svaki dan imamo izbor. Možda nije moj izbor hoću li se probuditi ujutro ili ne, ali ako se već probudim moj je izbor hoću li pogledati u nebo i udahnuti predivan dan, predivno jutro ili ću kukati kako je rano. Možete li mi sada reći jeste li sretni? Jer zaista, ako niste, i to ste vi sami izabrali. Ja sam jutros izabrala zahvaliti se na krasnom, svježem jutru. Odabrala sam poželjeti sunce. Znate što? I tu sam dozu sunca koju sam odabrala poželjeti dobila. Tako da, nemojte mi spominjati da nešto ne valja, da nečega nema, da vi nešto čekate. Jer i taj vaš pogled je izbor. I to vaše čekanje je izbor. Kažete da nemate izbora? MA I TO JE IZBOR. Zaista, izbor je naš, kao i odluka. I donosimo ih svaki dan. Zato ZBILJA ne želim čuti da se nešto ne poklapa sa vašim željama, jer i TO ste sami izabrali. Prihvaćam da ne znamo uvijek što je najbolje za nas, i da se desi da donesemo krivu odluku. Ali, JEDNO VELIKO ALI, to što smo donijeli krivu odluku nije naš stvaran “problem”. Problem je (da problema nema…)što konstantno IZABIREMO ostajati u zoni krivih odluka.  Shvatiš da je krivo? MIJENJAJ. Budi svjestan da si izabrao, i da ti se to što si izabrao možda nije svidjelo. ALI SI TO ONDA PROMIJENIO.

Isto je i s ljudima. Nisu nam možda pravi, ali su naš izbor. Isto je i sa situacijama. Jedna loša, dvije loše. Prva može biti da je “slučajna”, ali druga je već NAŠ izbor. Zato razmislite. Ne bi li bilo ljepše ujutro stati pred ogledalo, pogledati u nebo ili udahnuti svjrž zrak i SVJESNO ODABRATI kakav ćete dan imati?

Život se sastoji od izbora, ali i od dana. Izaberite svaki dan živjeti lijep život.

Untitled-1

Melodija života

Vidiš li onaj vlak? I on kao da vozi sa strašću. Pa zašto, pobogu, ti ne možeš živjeti sa barem trunkom te strasti u sebi?

Svaki, ali baš svaki trenutak u životu može se proživjeti strastveno. U svaku baš svaku učinjenu stvar možemo dati cijelog sebe. Najdraži mi je onaj trenutak kada nesvjesno nastupam strastveno.

Stvari koje volimo, od ljudi, hobija, naših najdražih mjesta ili pak nekih naših maštanja, pokretači su naše životne energije. Znate zašto? Jer u nama stvaraju dobar osjećaj.

A ako je osjećaj dobar, ništa drugo ne može biti loše.

Znam, jednom, ma zapravo mnogo puta, dok sam plesala, učinilo bi mi se kao da mi noge više ne dotiču pod. Kao da podamnom nema tla. Osjećala sam se kao da lebdim, strastvena u svom pokretu, a opet prisutna u potpunosti. Svaki miris osjetim, svaki dodir na koži, svaku laganu promjenu melodije. Osjetim. Prisutna sam. Strast koja donosi tako nevjerojatan osjećaj. Osjećaj stopostotnosti.

Zašto se strast preselila samo u krevete? I više nitko ne priča o pravoj strasti?

Svaki put kada se vatreno borim da dočaram strast vidim blijeda lica kako me gledaju. Neka. Oni možda još ne znaju ovo što ja znam. Strast života, puno više znači nego strast kreveta. Sam način govora ljudi može veoma precizno pokazati je li osoba strastvena ili nije. I sada dok ovo pišem, ponovo mi se vrti u krug. Svaki miris osjetim, svaki dodir na koži, svaku laganu promjenu melodije. Melodije života. Jer strast je melodija. Strast je vatra. Ma, strast je život.

” Kad kažem strast, ne mislim samo na seksualnu strast. Mislim na osjećaj kada nam je veoma stalo do nečega. Volim tu energiju. Djeluje kao sjajan način da se ide kroz život – biti potpuno posvećen stvarima, bilo da je u pitanju posao, igra sa prsom ili žena.” – Jeremy Irons

Zar vi ljudi ne volite biti strastveni?

Ja obožavam. Obožavam te trnce dok mislim o nečemu što volim, što me ispunjava. O nečemu zbog čega sam svjesna sama sebe. Svjesna ljudi oko sebe. Svjesna.
Volim život, stoga volim strast.
I kao da ponekad  ne razumijemo da bi nam malo te životne radosti, te strasti u svakoj radnji u danu izazvalo ogromnu sreću. Krenite sa stvarima koje volite, doći ćete do toga da više ne postoje stvari koje volite i ne volite. VI ćete biti strastveni, i svaka vaša radnja će stoga biti takva. Neće više biti bitno što ili tko je druga strana!

Strast. Ljudi. Strast. Ne može lakše od ovoga…

“Napokon. Topli krevet. Komad tišine. Strast je sveta. Ljudi su strast ostavili samo za krevete.” – Ingrid Divković

Untitled-1

Pismo njoj.

Pričam baš maloprije s frendom, vidjet ćete u nastavku kako mi je poslužio kao dobar primjer. S jednim pristojnim dečkom za kojega djevojke često misle svašta. Njegov vokabular znatno se razlikuje od vokabulara ostatka muške ekipe koja me (nas) okružuje. Ja kad sam ga prvi put upoznala kao da sam doživjela deja vu Zagorkinih junaka ( Keglević & co ). E sad, moja poanta je bila kako njega djevojke drugačije doživljavaju i još viđe krivo shvaćaju. Znate zašto? Jer je neuobičajeno pristojan i vrlo često ljubazan. Moja poanta je da u njemu zaista nema problema. ŽENE su te koje njegovu ljubaznost  i pristojnost tumače kao flert.

Zaista? Jel uopće moguće da (mi) žene ne shvaćamo? Nismo naučene… bla bla izgovori. Ja nisam previše naučena također, ali sam se sama naučila. Znate kako?  Tako što sam naučila poštovati samu sebe. I tražiti da se drugi, nebitno na spol, isto tako ophode prema meni. No, netko tko ne poštuje sebe, neće poštovati ni druge. Stoga, ako se želite riješiti takvih, najjednostavniji način bio bi naučiti poštovati samu sebe.

Isto tako, ili možda iz toga što sam naučila, proizašlo je da mi je dovoljno samo jednom, samo jedan kontrast, da shvatim što želim, a što ne. Ponovno se vraćam, na misao iz prošlog teksta. Jer ona je jako bitna – spoznati ono što NE ŽELIM.

Zbog ove moje spoznaje htjela bih poručiti svakoj djevojci što ovo čita; Cijenit će te koliko sama sebe cijeniš. Vrijednosti koje uzdižeš, uzdizat će i on, oni, one. Jer privlačimo točno ono što jesmo i što već zapravo u sebi imamo.

Nakon “Pisma njemu” ovo je “Pismo njoj”. Tako da svaka djevojka ima šansu shvatiti.

TI biraš da te (ne) CIJENE.  TI biraš da te (ne) POŠTUJU.  TI biraš da te (ne) VOLE.

Što ćeš izabrati?

 

Onaj koji mi je poslužio kao savršen primjer, ako pročita, a nadam se da hoće, shvatit će da smo zapravo završili raspravu. Hvala ti. 😉 

Untitled-1

I, što ti misliš da možeš?

 

Što ti misliš da možeš? Do koje granice vjeruješ u sebe?

Sada sam napokon  svjesna da se moje misli ostvaruju brzinom sunčeve svjetlosti. Da ne trebam brujati o nečemu sto godina da bi to i dobila. Da mogu dobiti sve što uistinu želim. Ali, u svemu postoji neka caka. Ovoga puta to je bilo učenje o vjeri i o vlastitoj svijesti. Biti svjesna da moja misao utječe na svaku moju buduću situaciju u životu – NEPROCJENJIVO. Naučiti kontrolirati vlastite misli i birati ih svaki dan kao što biram odjeću – IZAZOV. Ispalo je tako da ja volim izazove. Ispalo je tako da sam odlučila vjerovati u sebe. Jer to je jedino što nam preostaje, zar ne?

Ako vjerujemo da zaista možemo sve, tada je to istina. Naša istina, jer mi u to vjerujemo. Ako tu vjeru pretočimo u ispravne postupke, one po našoj volji, tada naša vjera postaje naša realnost. Drugim riječima, ŽIVIMO VLASTITE SNOVE. Pa tko bi se tome protivio i protiv toga se borio? Lud čovjek. I ja sam nekada bila luda. Samo zato jer sam u glavi imala misli koje mi ne služe. Kako pobogu možete čekivati da se od negativne misli rodi pozitivan ishod? To sam nekada pitala i samu sebe. Na moje pitanje došao je i skori odgovor :

” Ako posadiš jabuku, misliš li da ćeš dobiti krušku? Ne, nikada. Jabuka nije kruška, ni kruška nije jabuka. Pozitivno nije negativno, i negativno nije pozitivno. I nikada neće biti.”

Pa zaključujem, ludi su oni koji siju loše, a očekuju da će žeti dobro. Na kraju svega, ono što dobiješ ekvivalentno je onome što si dao. Što si pomislio, to si i dobio. Zato treba pažljivo birati misli. Zaista možemo mnogo mnogo više. Nekada ni sami toga nismo svjesni. Kada to, pak, osvijestimo, očistili smo si put za “život u snovima”.

I nemoj misliti da će biti uvijek sve ružičasto, jer neće. No, upravo to što nije ružičasto služi nam da bi shvatili što želimo, odnosno, još važnije, što NE želimo.

I, što ti misliš da možeš? Jer tvoja misao je tvoja vjera…

” Možemo mi mnogo više. Ni sami neznamo koliko. – A.T.

Untitled-1

Eliksir is turning international…

preuzmi

A friend gave me an idea few days ago and I decided to listen to her. Starting now.

I created “Intraletters” section where I will post my ENGLISH-written posts. So, unfortunately I won’t be translating the old ones in english because they really wouldn’t make any sence… Instead, I will post some interesting posts about Croatia&Europe and write about things that you haven’t had the chance to learn about.

Intraletters will be a bit of a SOCIAL section, meanwhile I will keep writing in Croatian too,  you can find those posts in “Leteća slova” or translated: Flying letters.

 

Untitled-1

 

Znate koji je Eliksir, Eliksir Sreće?

Ovo ime potezalo se na mojih prijašnjih nekoliko blogova, od kojih niti jedan nije uspio zaživiti u mojoj glavi toliko koliko je ovaj.

Eliksir –  1. sredstvo koje je, po vjerovanju alkemičarâ, moglo kovine pretvoriti u zlato

  1. magični lijek za produženje života.

No, što je zapravo Eliksir sreće?

Jednom davno kada sam pomno smišljala ime, svoj internetski identitet (kao što to rade i svi ostali „blogeri“) pao mi je napamet eliksir. Mislim da sam tada bila u Harry Potter fazi. No, ostao je Eliksir. Možda zato što se iz HP faze jednostavno ne izlazi, ikada. A možda zato jer sam izabrala pravo ime.

Koji je Eliksir sreće u ovdašnjem životu?

Zamislite si jednu stvar na svijetu, ali SAMO JEDNU. Bez koje ne biste mogli funkcionirati. Tu stvar ćemo nazvati Eliksirom sreće. Napitkom koji nas dovodi do sreće, sve pretvara u sreću. Nemojte ovo doslovno shvatiti, pokušavam banalizirati kako bih vam približila svoju teoriju…

Danas sam pila kavu na uobičajenom mjestu sa kolegicom. Trebalo mi je začuđujuće mnogo vremena, iako sam prva shvatila, da zaključim da je nestalo struje. Stolovi su se ispraznili, sunce je prodiralo u polumračan kafić i muzika više nije svirala. Znate zašto sam spoznala nestanak struje? Jer sam osjetila mir. Mir i tišinu. I odjednom vanjski mir proizvede onaj unutarnji. Poželiš zapravo biti na mjestu gdje jesi. MIR proizvede SREĆU. Stoga je Moj Eliksir Sreće zapravo MIR. Zato sam odlučila svoj blog pretvoriti u uporište mira i pronalaženja odgovora za neke, odlučila sam ga učiniti Eliksirom Sreće.

Mir kao Eliksir

  Ne bi li bilo lijepo ponekad nositi okolo sa sobom u bočici jednu dozu mira?  Zapravo to možemo i učiniti, ako sebe pretvorimo u bočicu i jednostavno odlučimo po svijetu uvijek šetati sa dozom mira u sebi. Svaki mir je dobar mir, pa čak i onaj koji izaziva sretni nemir. Zapamtite, sretniji smo kada smo u miru, nego kada smo u pravu. Barem bi tako trebalo biti… 

Koji je tvoj eliksir sreće?

Untitled-1

Pismo njemu

Ulovim se ponekad da razmišljam, zamišljam, umišljam. Da je ponekad glava puna misli koje ne idu van. Da meditiram, izgovaram mantre, radim seanse da misli nestanu, a one ostanu. Dogodi se ponekad da mi na um padne ona “što bi bilo kad bi bilo”. Dogodi se da prolazim ulicom koja miriše na sjećanja. Ulovim se da osjećam osjećaje iz sjećanja. Prolazim putevima da bi se prisjetila nečega. Ponekad sebe, ponovno, namjerno, vrtim u krug. Ali, onda, u jednom trenu, zastanem. Shvatim da ne gledam stvari ni život istim očima. Pa malo mantram, meditiram, seansiram o toj misli. Pa mi dođe napamet zahvalnost, dođe mi da kažem I’ll love you till the end of the world… Pa možda i hoću, duša je takva, srce je takvo. Ali zahvalim još jednom, shvatim da nam je sve dano na određeni period u životu i s nekim razlogom. Shvatim da je riječ slučajnost ovdje suvišna. U život privučemo uvijek ono sa čime dijelimo vibraciju. Dočim jedno od nas dvoje malo pomjeri svoju u različitom smjeru, više ne dijelimo istu realnost niti isti život.  Pismo njemu, je zapravo pismo samoj sebi. Meni. Njoj. Njemu. Svima. Što bi bilo kad bi bilo? Znate što? Jedno veliko NIŠTA.  Da sam u nekim situacijama i trenucima postupila drugačije, ne bih naučila neke stvari koje sada znam. A sada znam da sam radila najbolje što sam znala i mogla, da sam iz svake situacije proizvela točno ono što sam u tom trenu imala u sebi. I onda se ponovno vratim na početak, ne da žalim, ne da plačem, da zahvalim. Tebi, meni, sebi, njemu, nama. Na trenucima sreće, trenucima mira i nemira, na iskustvu. Ja ga nosim kao dio sebe, tebe nosim kao dio sebe. Jer svaku priču moramo znati negdje duboko sačuvati. Ne da ostanemo zarobljeni u prošlosti, nego da se u vremenima nemira, sjetimo da smo to već jednom naučili i da smo već spoznali mir toga nemira. Svaka naša priča je posebna, svaka zauzima određeno mjesto u srcu i svaka jednako teži, ali na svoj jedinstveni način. Zato više ne tražim neke u drugima i ne pričam iste priče. Očekujem da ono koliko uistinu dajem, toliko i dobivam. I mogu samo zahvaliti na ljudima u svom životu, pa i na tebi, jer ste jednom, nekada možda i davno, bili ogledalo onoga što ja uistinu jesam. Mir. Osjećam mir. Jer to je ono što uistinu trebam i osjećati. “Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.” (Ivo Andrić)

Untitled-1

Zlo?

Zlo- nužnost ili anomalija?

Zlo je pojam koji označava ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Gotovo je nemoguće definirati zlo kao nužnost ili anomaliju u konkretnim okvirima. Međutim, razliku u interpretacijama možemo uvidjeti kroz primjenu pojma u različitim kontekstima.

Odstupanje od moralnih vrijednosti u čovjeku izaziva vječiti raskol. Beskonačno pitanje i glas savjesti što se javlja, ponekad mogu prouzročiti neopisivi nemir. Zlo kao remećenje ravnoteže predstavlja jednu vrstu anomalije. Prirodno je slijediti naš unutarnji glas. Ono iskonsko u nama nikada ne griješi, a kada se pokušamo odmaknuti od toga, u životu si stvaramo opći nered. Naše malo ja u nama, nikada nam neće reći učini pogrešnu stvar. Pogrešne stvari zapravo nema, ako radimo po srcu. U našim djelima, ne slijedimo li sami sebe činimo zlo, i tada to postaje neprirodno, postaje anomalija. Nešto što sami ne možemo prihvatiti pa tada ni naša okolina to ne prihvaća.
U nekim situacijama, upravo nas sitno zlo može izvući iz gliba. Ono je nužno ljudima koji ne ostvaruju pravu konekciju sami sa sobom i obuzima ih današnji svijet koji po svakom pitanju nije baš najbolji. Mnogi moraju birati između dvije stvari, dva zla pa biraju ono manje, no ipak birajući zlo. Zlo djelo samo po sebi ne postoji. Iskrivljena misao čini ga kobnim.

Stoga mogu zaključiti jedino da zlo kao takvo ne postoji, postoje ljudi koji na krivi način čine neke stvari. Nužnost ili anomalija, ako se radi pravu stvar, do njega neće ni doći. Slatko je zlo dok se čini, gorko nam postane kada stignu posljedice.

Untitled-1

 

 

“Il imaš dušu il si nula od čovika..”

Sakupljamo ljude u svom životu kao što sakupljamo stvarčice oko sebe. Rijetko zapravo pomislimo za ljude pri tom sakupljanju, kao što bi pomislili za stvari, da nisu proporcionalni sa svojom cijenom. Stvari i ljudi, oboje imaju cijenu. Ili bolje rečeno vrijede, neki više, neki manje. I sakupljamo, a ne gledamo što sakupljamo. Bitniji nam je kvantitet nego kvaliteta.

Svaki čovjek ima svoje kvalitete, svaku od njih na svoj jedinstven način i s jedinstvenim razlogom baš tu. Kvaliteta koju svi ljudi cijene je duša. Čudno, svi je cijene i očekuju, a rijetki je zapravo imaju. Pitanje koje se meni prepliće mislima je ZAŠTO sakupljamo ljude koji nemaju dušu kada postoji more LJUDI, velikim slovima LJUDI, pravih ljudi, onih sa dušom? I kako je ta jadna duša uopće postala zadnja na popisu kvaliteta, netko bi rađe BMW kvalitetu nego faktor ljudskosti.

Ne cijeni svatko ljudske vrijednosti jednako. Ipak, svi očekuju ljudskost. Očekuju, ali ne posjeduju. Kao da nisu svjesni da koliko daš toliko dobiješ. Za neke stvari je jedino ljudskost ona bitna. Duša je bitna. Dobra namjera je bitna. Bez DUŠE, ljudskost ne postoji, ljudi ne postoje, čovjek ne postoji.

Zato dragi ljudi, ako zaista želite biti ljudi, upalite faktor ljudskosti. Ako očekujete ljudskost budite spremni drugima pružiti ljudskost. Nemojte se tješiti da ste ljudi, ako vam vaša podsvjest laje iznutra da to možda baš i nije tako. Jer od svih kvaliteta koje vam uopće mogu pasti na pamet, ljudskost je jedina neprolazna. “Ili imaš dušu ili si nula od čovjeka.”

Untitled-1