Jedan o čekanju

U pola sedam na stanici vlaka stajao je dječak. U tamno plavom kaputiću čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u bež haljinici i najlonkama na srca, stajala je djevojčica rumenih obraza i tamno plavih uvojaka. Čekala je da dođe vlak.

Čekanje.
Čekanje je iluzija o budućnosti. Čekamo da dođe vlak, da nam krene život, da zaradimo novce i pronađemo ljubav. U našem sada čekanje ne igra preveliku ulogu, a ako igra znači da hrlimo živjeti u budućnosti koja će jednom postati sada. 

U pola sedam na stanici vlaka stajao je muškarac u tamno plavom odijelu. Čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u haljini bež boje, stajala je žena rumenih obraza i tamno plavih uvojaka, čekajući da dođe vlak.

Čekanje. 
Proći će nam život pred očima jer smo previše čekali, a da nećemo ni znati. Čekanje je iluzija vremena i budućnosti, a budućnost kao takva ne postoji. Sve što imamo je sada, a tratimo ga na čekanje vlaka kako bi krenuli na put. Krenuli u život. 
Što ako vlak nikada ne dođe, a život zaista prođe bez da smo primjetili?

Ja sam prestala čekati. Moj vlak se stalno kreće, stajala ja na stanici ili ne. I ako stojim, rađe ću stajati promatrajući zelenilo, dječaka u tamno plavom kaputiću i muškarca s druge strane pruge. Osjetiti ću uvijke kako lete na vjetru i dodiruju mi rumene obraze. Ovo putovanje zvano život ne želim propustiti čekajući. Jer što ako ono što čekam nikada ne dođe, a moj život prođe u trenu? 
Ispast će da nisam uopće živjela, a živjeti želim. 

U pola sedam na stanici vlaka stajao je starčić sa štapom u tamno plavom kaputu. Čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u bež kompletiću, stajala je starica sa prosjedom punđom, čekajući da dođe vlak.

Oglasi

Kultura ambalaže koja prezire sadržaj

Petak ujutro, doslovno blejim u svoj odraz u ogledalu. U par poteza nanosim puder i ostatak fasade na svoje lice, koje je i bez toga izgledalo sasvim okej i izlazim iz stana. Badalićeva, čekam tramvaj, promatram ljude oko sebe. Mislim da sam u tom trenu skupa sa dvoje starčića preko ceste ispred Trešnje, bila jedina koja je gledala svijet oko sebe, a da to nije bilo na ekranu. Ulazim u dvanaesticu kao i nekolicina svijeta što su stajali na stanici, smjer centar. Šetuckam Ilicom, čovjek jedan ljepši od drugoga. Zavirujem u dućane, komad na komadu ne zna se koji bih prije kupila. Ovdje ću sada stati i osvrnuti se. – Svi volimo kada nam je oku lijepo, ali što se krije iza tih naših fasada koje ponosno nosamo uokolo? Izlazim iz dućana, momak u prolazu mi namiguje. Kako simpatično, mislim si u sebi. Druga misao, baš me zanima dal’ bi namignuo onoj meni od jutros, što je ogoljela, bez fasade, stajala pred ogledalom? Govorim samoj sebi: “Zujiš Manuela, prvi dojam je bitan.” Zadržala sam ovu posljednju misao u glavi do kraja dana. Nakon prevrtanja iste po glavi milijun puta mogu reći : da, prvi dojam je bitan.

ALI

Želim vidjeti ljude zbog onoga tko zaista jesu, ne zbog maske ili fasade. Isto želim zauzvrat. Želim ti biti lijepa i onako raščupana, ogoljela u sedam ujutro, zbog načina na koji zračim. Želim slušati ljude zbog onoga što govore, a ne ih mjeriti po tome što su obukli na pozornicu. Isto želim zauzvrat. U ovom svijetu influencera, želim naletjeti na one koji inspiriraju, a ne one koji kopiraju. Ne pobijam važnost ambalaže u današnjem svijetu, ali govno zapakirano u najljepši celofan je i dalje govno.

44323461_2184591628242124_2006927660667633664_n

U ovom svijetu ambalaža i dalje želim prijatelje koji su tu zbog mojih loših šala i čudnog ukusa za muziku, čovjeka koji voli moju pamet koliko i izgled, ako ne i više. Jednoga dana, svadbu koja pršti ljubavlju, a ne kazališni scenarij. I iste one prijatelje s početka da se pozdrave sa mnom zbog mene, a ne zato da budu viđeni na još jednoj predstavi.

Zapamtite, sadržaj će uvijek biti važniji od ambalaže, a od lošeg vina, makar bilo u najljepšoj butelji, drugi dan će vas boljeti glava. Tako je i s celofanom i ostalim…

Untitled-1

Leteća slova

Jednom kad smo sanjali, nebo je bilo ružičasto. Jednom kad smo postojali, svijet se oko nas vrtio. Zalasci su bili lijepi, mjesec nam je bio bliži, čak i ako smo bili daleko. Na svašta se čovjek navikne. Zavoli i kiše i oluje. Izdrži duge noći, vrijeme računa u svim zonama.

Jednom kad smo prestali isto sanjati, ružičasta više nije bila boja neba. Postojali smo, u svom svijetu, vrteći se. Zalasci su naizgled ostali isti, a mjesec više nismo ni gledali jer je odavao daljinu. Teško se čovjek navikne. Više sanja no što živi, jer čemu gledati kiše i oluje.

Danas sanjamo šareno, sretni sa svojim malim svakodnevnim stvarima. Život teče svojim tokom, mi se trudimo pratiti ga. Ponekad se, čak, trudimo i mi njega gurati naprijed. Stvarati šarene trenutke iz onih sivih, tekstove iz zbrke misli.

Tražimo se u gužvi, pronalazimo u vlastita četiri zida, ne prestajemo gurati život. Natočimo si čašu vina, popijemo i dozu sjećanja sa njom. Ali nastavimo. Kamo? Bitno da nije unatrag. Ružičastu smo davnih dana zamijenili s nekom drugom bojom, zalazak je ostao isti, a od mjesečine vidimo samo odraz. Krećemo se naprijed, vrijeme je odletilo, ali mi smo i dalje tu. Možda smo se promijenili, ali smo tu. Ma gdje god to ‘tu’ bilo…

Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću

Potaknuta događajima i ljudima iz vlastitog života, ovog puta odlučila sam pisati vam o samoći. Većini samoća izgleda kao najveći smak svijeta, što može biti u potpunosti točno ukoliko se ne znate nositi sa njom. Moja perspektiva samoće je, u najmanju ruku, drugačija. U današnjem svijetu društvenih mreža poprilično je teško u bilo kojem trenutku biti u potpunosti sam. Uvijek postoji taj neki joker zovi kada nastupi samoća. No, trebamo li svaki puta nazivati tog našeg jokera ili nam je potrebno nešto sasvim drugo?

Smatram kako nam je samoća, kao i sve u ovom životu, dana kako bi rasli. Ne može čovjek u potpunosti rasti i učiti ako nije sam. Ili ako ne zna biti sam. Samoću gledam kao dar. Gledam ju kao mir i kao način na koji probavljamo ovaj svijet. Dosada sam najveće i najvažnije zaključke i promjene donijela u samoći. Ponekad je dobro biti sam sa sobom, slušati i promatrati samo sebe te u danom momentu pažnju skretati na nas same.

Rodili smo se sami, umrijet ćemo isto tako, a plaši nas biti sam u životu. Onog trena kada shvatimo da svoj život živimo sami i da su svi ostali ovdje samo da ga uljepšaju i upotpune, shvatit ćemo kako je samoća zapravo odlična i kako bi svatko od nas ponekad trebao biti sam. Samoća i usamljenost su dvije potpuno različite stvari. Iz vlastitog iskustva vidim koliko sam se puta osjećala usamljeno među mnoštvom ljudi, a koliko mi se puta dogodilo da sam apsolutno ispunjena sama sa sobom u svoja četiri zida. Odtad rađe biram biti sama, nego u ‘lošem’ društvu. Vjerujem da samoćom vježbamo svoju snagu i neovisnost te kako nam ona jedino može pomoći da rastemo. Isto tako, vjerujem da mi je samoća došla uvijek baš onda kada mi je bila najpotrebnija i da bez nje u tom trenutku ne bih izašla iz određenih situacija na dobar i kvalitetan način.

“Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.” – Miroslav Antić

Samoća se ne izdržava, ona se cijeni. Kada ju naučimo cijeniti shvatiti ćemo njenu važnost.

U samoći rastemo i gradimo sebe, kako bi kasnije, tako ‘veliki’, kročili u svijet i svoju veličinu podijelili sa drugima.

Priručnik za plakanje

Dvadeset i četiri dana, stotinjak pogledanih videa, dva nervna sloma i par malo težih životnih odluka doveli su me do saznanja da trebam plakati.

Vratimo se trenutak na ono što je bilo prije toga. Par godina, nekolicina neizrečenih osjećaja i gorčina. Pročitala sam negdje da nisam jedina i da je ovo mjesec čišćenja. Pričala sam malo s ljudima u svojoj okolini i dosta ih je potvrdilo upravo to, da im se nešto izdogađalo u zadnjih mjesec dana ili se događa još uvijek. Međutim, ne čiste se baš svi uvijek u isto vrijeme pa ne bi škodilo imati kakav priručnik za čišćenje.

U posljednjih mjesec dana isplakala sam cijelu rijeku. Nekada se to provlačilo po suzu, dvije u trenu i tako kroz cijeli dan, a nekada bih isplakala svojih 70% tjelesne vode u roku od pola sata. Većinom nisam znala zašto plačem, što je to što me goni i moram priznati da mi je taj osjećaj bio puno gori nego onaj kada znam zašto plačem. Uglavnom plakala sam. Na faksu, u tramvaju, u sobi, u autobusu…

U situacijama i periodima kao gore navedenim često se zapitamo što nam je i što se s nama događa, jesmo li normalni, dal’ imamo neku dijagnozu i slično. E pa je, dijagnoza je, zove se čišćenje. Sad ću vam reći da mi je to bila najbolja odluka ikad. Plakati. Pustiti da sve ono što nas tišti i pritišće nam grudi iscuri van sa to malo vode i zrnom soli. Došla sam do saznanja da mi je to najlakšti način da izbacim sve ono što ne želim više nositi u sebi, a govore nam da plakanje nije dobro. Hm..

Ja ću vam ipak reći, plačite, jer je uredu plakati. Plačite onoliko jako i dugo koliko želite i koliko vam je to potrebno. A onda, odjednom, osjetit ćete mir jer ste isplakali sve. I to sve će se činiti lakšim. Priručnik za plakanje zapravo je poziv svima da probaju jednom svu težinu iz sebe izbaciti na ovaj način. Poslije plakanja većinom dolazi i shvaćanje, ali to je već neka druga tema.

Sve što nam je dano, dano nam je da to koristimo i da nam služi, na ovaj ili onaj način. Last time I checked, dolaskom na ovaj svijet dane su nam i suze. Iskoristite ih!

find your tribe. love them hard.

A lot of souls flying around me. There it goes, from thousands of them I somehow ended up with the amazing ones. The lovely and caring ones that stick with you no matter what. The ones who understand and appreciate you just the way you are.

I took a few deep breaths, a thought of by tribe passed my mind, and my heart started smiling. You know the feeling when you smile with your whole body, mind and spirit? That smile. It counts more than any other smile ever. The smile for my tribe, I should call it.

Many people passed through my life in the past few years. Some of them called themselves my friends, some of them lovers and some couldn’t even name the relation. I’m grateful for those people because they showed me what love isn’t. They taught me a great lession. They taught me forgiveness and appreciation. But this post is not about them.

Those few who stood by me are the ones that matter. Now I know how to appreciate them even more, because the others taught me how not to do it. I’m sincerely grateful to those ‘sparks’ of people who can feel what I feel, who can know and who can love. The ones whos presence I feel even if they’re not around. I’d turn the globe upside down for those people. They are my tribe.

THE tribe is a group of people (or at times only few, even one) in your life who want you in theirs, the ones who accept you for who you are. The ones who would do anything to see you smile and who love you no matter what.

THAT is your tribe. And you’re supposed to love them hard.

Every second, every minute and every hour of your life. 

 

Untitled-1

Sunce na krovovima grada

Sunce sija i kada mi to ne vidimo. Uhvatimo pokoju zraku tek toliko da nas podsjeti da je tu i da nismo sami.

Pogledom prolazim grad, ugnježdena na svom novom balkonu, promatram ga kao da ga vidim prvi put. U pozadini trubi album Nore Jones i stvara savršenu mješavinu slike i zvuka, pravi film. Sunce postoji i onda kada mi to činimo napola. Ono postoji za nas i usprkos nama. Ah, odavno već nisam gledala ljepotu, ljepotu krovova grada, zbrke užurbanih ulica i života na njima. Možda danas napokon vidim jer je nedjelja. Nedjelja je dan za ljepotu, pomislih. U trenutku pisanja ove zadnje rečenice odlučim da će mi svaka nedjelja biti dan za ljepotu i uživanje. Moram priznati, prošlo mi je glavom da me sunce, i njegova pokoja zraka, navelo na ovu divnu odluku.

Pada mi pitanje na pamet. Jesmo li uvijek bolje volje kada nas dotakne sunce? Iz trenutne perspektive rekla bih da da. Grad koji živi, sunce na njegovim krovovima, i zvukovi ljudi u pozadini. Toliko raznolikosti oko mene, a sve to dok sjedim na malenom balkonu. Sjećam se ovog osjećaja, onog kao da doslovno možeš namirišati život. Zbog tog osjećaja sam se zaljubila u Grad. Zbog toga što jedino on može zelene oaze skrivati zgradama, zgrade oblačiti predivnim ruhom i biti lijep i kada ga kupa sunce i kiša.

Misao. Ljepota. Sunce. Nedjelja.

Tekst proizašao iz ljepote sunca što sija na krovovima grada.

Jedan o svemu…

Neke riječi najlakše izađu kada su napisane, teško se izgovaraju u sebi, a još teže na glas. Jedna od onih noći kada bih izgovorila samoj sebi nešto, ali ne znam kako ni što. Dala bih si odgovor na svako moje pitanje, ali pitanja ne znam. Jedna od onih noći kada mi je samo potrebno da ispišem sve što držim u sebi pa čak i ako pola toga ne želi izaći van.

Primjetila sam da svoj zabrinuti pogled nosam već dugo naokolo iako si to ne želim priznati. “Rastresena si danas. – Nisam, sve je uredu.” Je li zaista sve u redu? Vječito pitanje. Ne znam odgovor. Ovaj tekst neće imati smisla. Piši ponovno, Manuela. Ne mogu, teško je i napisati.

Tjedan dana nakon započinjanja ovog drafta napokon nisam rastrešena. Riješila sam se pritiska na razne načine; suzama, urlikanjem po praznom stanu od 100 kvadrata, zurenjem u vlastiti odraz u noćnom prozoru i jecanjem u mraku. Pomoglo je, ali nije to ono što je riješilo stvar. Napokon sam sama sebi priznala, priznala i skupila snage to izreći na glas. Svaka ljubav iako je moj odabir, ne znači da je prava. I dalje nisam sigurna kud ovaj tekst vodi, valjda će dovesti do nekog pametnog zaključka.

Neke stvari shvatimo i prihvatimo tek kada ih uspijemo izgovoriti na glas. Do tada nam se čine nestvarne i daleke. Kada ih izustimo shvatimo koliko su zapravo cijelo vrijeme bile blizu i koliko nam znači zapravo da smo ih prihvatili. Vraćam se na onu od maloprije, svaka ljubav, iako je moj izbor, ne znači da je ‘prava’. Voljeti se možemo i ako je sve oko nas krivo, to je činjenica. Je li to ljubav ili nije, pitanje je za neki drugi put. Činjenica je da nam naš ‘osjećaj’ govori da volimo. Vjerovatno smo i uvjereni da je to ‘prava’ stvar. Zašto stalno stavljam navodnike na prava? Jer je prava i kriva vrlo relativan pojam, koji u trenucima zanesenosti postaje nemoguć za razlučiti. Čas je pravo, čas je krivo. Potežem pitanje prave ljubavi, upravo sada. Malo jača problematika za ovako slobodan i ne rastrešen tekst. Vratimo se na ono da ćemo se izrazito olakšati kada si priznamo neke stvari.

Ne mogu vam niti opisati koliko je olakšanje samo prihvatiti neke stvari. Bile one ‘prave’ ili krive. Napokon kada dišem, dišem za sebe. Ne za sjećanje i misao na nekoga ili za nečiju pojavu. Svaki udaj je prvenstveno moj, odlučujem što ću s njim i nitko ga ne krade. Uspjela sam reći ono što dugo vremena trpam u sebe. Uspjela sam se olakšati. Ponos. Jeste li ikad osjećali ponos na samog/samu sebe zbog tako nečega? Ako jeste, onda znate koliko to znači. Kao da sam očistila 5 metara snijega nagomilanog ispred ulaznih vrata! Loša usporedba za razrješenje odnosa? Nema veze, dobra usporedba. Realna. Ovako barem znam da ako neko pokuca, da ću ih moći otvoriti.. jel?

Ovaj post je post čišćenja, kao što je i ovo zadnje vrijeme, vrijeme čišćenja. Možda će sada neko novo vrijeme pokucati, kada sam očistila prilaz, zar ne? Dijelite vlastita čišćenja ljudima oko sebe, možda ih potaknu na čisku i neka nova kucanja na vrata.

 

Untitled-1

Kako reći NE?

Ja sam jedna od onih što, ma koliko se trudila da bude drugačije, uvijek kaže da na sve. Nekome treba pomoći, Manuela će. Netko nešto ne zna, Manuela će. Daj dubi na glavi, Manuela će. Toliko puta sam bezuspješno probala reći ne da sam zaključila kako u mom žargonu ta riječ očito ni ne postoji. Što nam radi to kada ne znamo reći ne?

Radi nam to da na kraju od tuđih stvari ne znamo kamo sa svojima. Jer lakše je sebi reći ne nego nekom drugom. U protivnom bi nas vjerojatno ubila grižnja savjesti. Lakše nam je osjećati se loše, nego se nositi sa tuđim ubojitim komentarima jer nismo napravili što je po nečijoj volji. Osjećamo se loše, a ne bismo trebali..

Jednog dana kada naučimo reći ne, shvatit ćemo kako nam je život lakši. Kako smo oslobodili svo to tmurno i natrpano vrijeme i napravili mjesta za vlastite ideje i ciljeve. Shvatit ćemo kako je pametniji, ali i zdraviji, izbor bio naučiti reći ne pa neka zanovijetaju, neka pričaju, neka se žale ako hoće svi oko nas. Pala je odluka da zaista ne želim biti nečije sredstvo, želim biti svoje. Doći do svojih stvari, a ne vječito pomagati drugima da dođu do svojih. Kako reći ne i na što misliti prije nego izgovoriš ne?

img_5048

  1. Sagledajte svoje želje u tom upitu, vidite koristi li to nešto samo drugoj strani ili se i vi možete pronaći u tome. 

Problem sa odbijanjem stvari zbog toga što ih ne želimo raditi je taj što nas cijeli život uče da ne možeš uvijek raditi što želiš. Ne možeš ići tamo samo jer želiš, ne možeš ne ići u školu jer ne želiš. Ne možeš. Međutim, u 90% situacija ipak možeš napraviti onako kako želiš i kad ti to želiš pa tako i jednostavno reći ne. Što se koristi tiče, raditi stvari iz koristi, a bez ikakve želje po meni nema smisla, ali ima ljudi koji mogu tako funkcionirati i to potpunosti poštujem, stoga ako nemaš koristi, a ni želje reci ne.

2.  Pronađite lijep način za reći ne, a ako osoba ne pristaje na ne pronađite samo način.

Uvijek je bolje ono što govorimo reći na lijep način. Mi sami volimo kada se s nama lijepo razgovara, pa bi se tako trebali ponašati i prema drugima. Umjesto izgovora iskoristite svoje osjećaje u momentu kada govorite ne. Kažite točno zašto ne osjećate da bi to nešto trebali napraviti.

U slučaju da druga strana ne zna prihvatiti ne, zaj**** lijep način i jednostavno kažite ne. Nitko ne upravlja sa vama. Sebe ćete spasiti onoga što ne želite, a drugu osobu ćete spasiti same sebe kada uvidi da jednostavno mora naučiti prihvatiti kada joj netko kaže ne.

3. Ukoliko želite biti od onih što znaju reći ne, morate znati i prihvatiti kada vam netko kaže isto bez nekih hard feelingsa

Ako želite da vas netko poštuje i da poštujete, u konačnici, sami sebe pravila koja postavljate moraju biti obostrana. Ako ti kažeš ne, moraš dozvoliti i drugoj strani istu mogućnost.

Eh, sad kad smo ustanovili neki recept kako reći ne, bilo bi uredu početi to i primjenjivati, jel?

Neke promjene se ne donose lako, to mi je jasno, ali zbilja smatram kako uz snagu volje možemo naučiti kako reći ne. Naravno, ne treba uvijek reći ne, ali u nekim situacijama će nas ta mala riječ spasiti. Ja sam odlučila ovdje pred vama početi koristiti svoje vlastite savjete i ipak ponekad reći ne, za vlastito dobro.

Javi kako ti napreduješ! 😉

 

Untitled-1

Lutanja

Svaki čovjek jednom u životu luta. Misli da hoće desno, a ipak skrene lijevo. Slaže putokaze i scenarije u glavi. Vrti stare filmove i dodaje im nove završetke. Ponekad se osjeća kao da ne zna kud će ili pak da ne zna kud bi trebao. Zabija se u zidove, pa stoji pred njima i promatra ih. Svakome se ponekad dogodi da ima osjećaj kako ga je vlastiti kompas izdao, kako ne vidi smisao, a bome ni stranu na koju treba skrenuti. Pa nastavi ravno, u svojoj zbrci i sa mišlju kako luta. Lutanje je relativan pojam. Možda je baš to lijevo bilo naše desno. Možda smo naišli na zid kako bi shvatili da ne lutamo i da smo jaki te nakon što se u njega zabijemo i na kraju stojimo pred njim da je on ovdje da ga mi srušimo. Jer nekada je potrebno srušiti kako bismo prvo nešto napravili. Nekada je potrebno srušiti kako bismo napokon shvatili da smo jaki i da smo upravo mi to napravili. Srušili zid.

Lutanja. Zar zaista mislimo da ovim svijetom hodamo sa pokvarenim kompasom koji nas navodi na krive puteve? Zapitamo li se ikada što je to krivo, a što pravo? Reći ću vam. Ne postoji krivo, ne postoji pravo. Postoji samo ono najbolje za nas. Nekome je moje krivo, pravo.. Stoga je lutanje zapravo najljepša stvar koju ćemo ikada imati. Ne znati što nas čeka sutra, ali ne strepiti je li naše danas bilo dovoljno pravo za naše sutra. Jer koja je poanta znati što nas čeka i znati svaki mogući ishod neke naše akcije? Divno je znati da smo lutali najbolje što smo znali i da iz toga može proizaći samo ono najbolje za nas. A još je ljepše uživati u svome lutanju.

I zapamtite;

„ Mudrost počinje lutanjem“ – Nietzsche

Untitled-1