Priručnik za plakanje

Dvadeset i četiri dana, stotinjak pogledanih videa, dva nervna sloma i par malo težih životnih odluka doveli su me do saznanja da trebam plakati.

Vratimo se trenutak na ono što je bilo prije toga. Par godina, nekolicina neizrečenih osjećaja i gorčina. Pročitala sam negdje da nisam jedina i da je ovo mjesec čišćenja. Pričala sam malo s ljudima u svojoj okolini i dosta ih je potvrdilo upravo to, da im se nešto izdogađalo u zadnjih mjesec dana ili se događa još uvijek. Međutim, ne čiste se baš svi uvijek u isto vrijeme pa ne bi škodilo imati kakav priručnik za čišćenje.

U posljednjih mjesec dana isplakala sam cijelu rijeku. Nekada se to provlačilo po suzu, dvije u trenu i tako kroz cijeli dan, a nekada bih isplakala svojih 70% tjelesne vode u roku od pola sata. Većinom nisam znala zašto plačem, što je to što me goni i moram priznati da mi je taj osjećaj bio puno gori nego onaj kada znam zašto plačem. Uglavnom plakala sam. Na faksu, u tramvaju, u sobi, u autobusu…

U situacijama i periodima kao gore navedenim često se zapitamo što nam je i što se s nama događa, jesmo li normalni, dal’ imamo neku dijagnozu i slično. E pa je, dijagnoza je, zove se čišćenje. Sad ću vam reći da mi je to bila najbolja odluka ikad. Plakati. Pustiti da sve ono što nas tišti i pritišće nam grudi iscuri van sa to malo vode i zrnom soli. Došla sam do saznanja da mi je to najlakšti način da izbacim sve ono što ne želim više nositi u sebi, a govore nam da plakanje nije dobro. Hm..

Ja ću vam ipak reći, plačite, jer je uredu plakati. Plačite onoliko jako i dugo koliko želite i koliko vam je to potrebno. A onda, odjednom, osjetit ćete mir jer ste isplakali sve. I to sve će se činiti lakšim. Priručnik za plakanje zapravo je poziv svima da probaju jednom svu težinu iz sebe izbaciti na ovaj način. Poslije plakanja većinom dolazi i shvaćanje, ali to je već neka druga tema.

Sve što nam je dano, dano nam je da to koristimo i da nam služi, na ovaj ili onaj način. Last time I checked, dolaskom na ovaj svijet dane su nam i suze. Iskoristite ih!

Oglasi

find your tribe. love them hard.

A lot of souls flying around me. There it goes, from thousands of them I somehow ended up with the amazing ones. The lovely and caring ones that stick with you no matter what. The ones who understand and appreciate you just the way you are.

I took a few deep breaths, a thought of by tribe passed my mind, and my heart started smiling. You know the feeling when you smile with your whole body, mind and spirit? That smile. It counts more than any other smile ever. The smile for my tribe, I should call it.

Many people passed through my life in the past few years. Some of them called themselves my friends, some of them lovers and some couldn’t even name the relation. I’m grateful for those people because they showed me what love isn’t. They taught me a great lession. They taught me forgiveness and appreciation. But this post is not about them.

Those few who stood by me are the ones that matter. Now I know how to appreciate them even more, because the others taught me how not to do it. I’m sincerely grateful to those ‘sparks’ of people who can feel what I feel, who can know and who can love. The ones whos presence I feel even if they’re not around. I’d turn the globe upside down for those people. They are my tribe.

THE tribe is a group of people (or at times only few, even one) in your life who want you in theirs, the ones who accept you for who you are. The ones who would do anything to see you smile and who love you no matter what.

THAT is your tribe. And you’re supposed to love them hard.

Every second, every minute and every hour of your life. 

 

Untitled-1

Sunce na krovovima grada

Sunce sija i kada mi to ne vidimo. Uhvatimo pokoju zraku tek toliko da nas podsjeti da je tu i da nismo sami.

Pogledom prolazim grad, ugnježdena na svom novom balkonu, promatram ga kao da ga vidim prvi put. U pozadini trubi album Nore Jones i stvara savršenu mješavinu slike i zvuka, pravi film. Sunce postoji i onda kada mi to činimo napola. Ono postoji za nas i usprkos nama. Ah, odavno već nisam gledala ljepotu, ljepotu krovova grada, zbrke užurbanih ulica i života na njima. Možda danas napokon vidim jer je nedjelja. Nedjelja je dan za ljepotu, pomislih. U trenutku pisanja ove zadnje rečenice odlučim da će mi svaka nedjelja biti dan za ljepotu i uživanje. Moram priznati, prošlo mi je glavom da me sunce, i njegova pokoja zraka, navelo na ovu divnu odluku.

Pada mi pitanje na pamet. Jesmo li uvijek bolje volje kada nas dotakne sunce? Iz trenutne perspektive rekla bih da da. Grad koji živi, sunce na njegovim krovovima, i zvukovi ljudi u pozadini. Toliko raznolikosti oko mene, a sve to dok sjedim na malenom balkonu. Sjećam se ovog osjećaja, onog kao da doslovno možeš namirišati život. Zbog tog osjećaja sam se zaljubila u Grad. Zbog toga što jedino on može zelene oaze skrivati zgradama, zgrade oblačiti predivnim ruhom i biti lijep i kada ga kupa sunce i kiša.

Misao. Ljepota. Sunce. Nedjelja.

Tekst proizašao iz ljepote sunca što sija na krovovima grada.

Jedan o svemu…

Neke riječi najlakše izađu kada su napisane, teško se izgovaraju u sebi, a još teže na glas. Jedna od onih noći kada bih izgovorila samoj sebi nešto, ali ne znam kako ni što. Dala bih si odgovor na svako moje pitanje, ali pitanja ne znam. Jedna od onih noći kada mi je samo potrebno da ispišem sve što držim u sebi pa čak i ako pola toga ne želi izaći van.

Primjetila sam da svoj zabrinuti pogled nosam već dugo naokolo iako si to ne želim priznati. “Rastresena si danas. – Nisam, sve je uredu.” Je li zaista sve u redu? Vječito pitanje. Ne znam odgovor. Ovaj tekst neće imati smisla. Piši ponovno, Manuela. Ne mogu, teško je i napisati.

Tjedan dana nakon započinjanja ovog drafta napokon nisam rastrešena. Riješila sam se pritiska na razne načine; suzama, urlikanjem po praznom stanu od 100 kvadrata, zurenjem u vlastiti odraz u noćnom prozoru i jecanjem u mraku. Pomoglo je, ali nije to ono što je riješilo stvar. Napokon sam sama sebi priznala, priznala i skupila snage to izreći na glas. Svaka ljubav iako je moj odabir, ne znači da je prava. I dalje nisam sigurna kud ovaj tekst vodi, valjda će dovesti do nekog pametnog zaključka.

Neke stvari shvatimo i prihvatimo tek kada ih uspijemo izgovoriti na glas. Do tada nam se čine nestvarne i daleke. Kada ih izustimo shvatimo koliko su zapravo cijelo vrijeme bile blizu i koliko nam znači zapravo da smo ih prihvatili. Vraćam se na onu od maloprije, svaka ljubav, iako je moj izbor, ne znači da je ‘prava’. Voljeti se možemo i ako je sve oko nas krivo, to je činjenica. Je li to ljubav ili nije, pitanje je za neki drugi put. Činjenica je da nam naš ‘osjećaj’ govori da volimo. Vjerovatno smo i uvjereni da je to ‘prava’ stvar. Zašto stalno stavljam navodnike na prava? Jer je prava i kriva vrlo relativan pojam, koji u trenucima zanesenosti postaje nemoguć za razlučiti. Čas je pravo, čas je krivo. Potežem pitanje prave ljubavi, upravo sada. Malo jača problematika za ovako slobodan i ne rastrešen tekst. Vratimo se na ono da ćemo se izrazito olakšati kada si priznamo neke stvari.

Ne mogu vam niti opisati koliko je olakšanje samo prihvatiti neke stvari. Bile one ‘prave’ ili krive. Napokon kada dišem, dišem za sebe. Ne za sjećanje i misao na nekoga ili za nečiju pojavu. Svaki udaj je prvenstveno moj, odlučujem što ću s njim i nitko ga ne krade. Uspjela sam reći ono što dugo vremena trpam u sebe. Uspjela sam se olakšati. Ponos. Jeste li ikad osjećali ponos na samog/samu sebe zbog tako nečega? Ako jeste, onda znate koliko to znači. Kao da sam očistila 5 metara snijega nagomilanog ispred ulaznih vrata! Loša usporedba za razrješenje odnosa? Nema veze, dobra usporedba. Realna. Ovako barem znam da ako neko pokuca, da ću ih moći otvoriti.. jel?

Ovaj post je post čišćenja, kao što je i ovo zadnje vrijeme, vrijeme čišćenja. Možda će sada neko novo vrijeme pokucati, kada sam očistila prilaz, zar ne? Dijelite vlastita čišćenja ljudima oko sebe, možda ih potaknu na čisku i neka nova kucanja na vrata.

 

Untitled-1

Kako reći NE?

Ja sam jedna od onih što, ma koliko se trudila da bude drugačije, uvijek kaže da na sve. Nekome treba pomoći, Manuela će. Netko nešto ne zna, Manuela će. Daj dubi na glavi, Manuela će. Toliko puta sam bezuspješno probala reći ne da sam zaključila kako u mom žargonu ta riječ očito ni ne postoji. Što nam radi to kada ne znamo reći ne?

Radi nam to da na kraju od tuđih stvari ne znamo kamo sa svojima. Jer lakše je sebi reći ne nego nekom drugom. U protivnom bi nas vjerojatno ubila grižnja savjesti. Lakše nam je osjećati se loše, nego se nositi sa tuđim ubojitim komentarima jer nismo napravili što je po nečijoj volji. Osjećamo se loše, a ne bismo trebali..

Jednog dana kada naučimo reći ne, shvatit ćemo kako nam je život lakši. Kako smo oslobodili svo to tmurno i natrpano vrijeme i napravili mjesta za vlastite ideje i ciljeve. Shvatit ćemo kako je pametniji, ali i zdraviji, izbor bio naučiti reći ne pa neka zanovijetaju, neka pričaju, neka se žale ako hoće svi oko nas. Pala je odluka da zaista ne želim biti nečije sredstvo, želim biti svoje. Doći do svojih stvari, a ne vječito pomagati drugima da dođu do svojih. Kako reći ne i na što misliti prije nego izgovoriš ne?

img_5048

  1. Sagledajte svoje želje u tom upitu, vidite koristi li to nešto samo drugoj strani ili se i vi možete pronaći u tome. 

Problem sa odbijanjem stvari zbog toga što ih ne želimo raditi je taj što nas cijeli život uče da ne možeš uvijek raditi što želiš. Ne možeš ići tamo samo jer želiš, ne možeš ne ići u školu jer ne želiš. Ne možeš. Međutim, u 90% situacija ipak možeš napraviti onako kako želiš i kad ti to želiš pa tako i jednostavno reći ne. Što se koristi tiče, raditi stvari iz koristi, a bez ikakve želje po meni nema smisla, ali ima ljudi koji mogu tako funkcionirati i to potpunosti poštujem, stoga ako nemaš koristi, a ni želje reci ne.

2.  Pronađite lijep način za reći ne, a ako osoba ne pristaje na ne pronađite samo način.

Uvijek je bolje ono što govorimo reći na lijep način. Mi sami volimo kada se s nama lijepo razgovara, pa bi se tako trebali ponašati i prema drugima. Umjesto izgovora iskoristite svoje osjećaje u momentu kada govorite ne. Kažite točno zašto ne osjećate da bi to nešto trebali napraviti.

U slučaju da druga strana ne zna prihvatiti ne, zaj**** lijep način i jednostavno kažite ne. Nitko ne upravlja sa vama. Sebe ćete spasiti onoga što ne želite, a drugu osobu ćete spasiti same sebe kada uvidi da jednostavno mora naučiti prihvatiti kada joj netko kaže ne.

3. Ukoliko želite biti od onih što znaju reći ne, morate znati i prihvatiti kada vam netko kaže isto bez nekih hard feelingsa

Ako želite da vas netko poštuje i da poštujete, u konačnici, sami sebe pravila koja postavljate moraju biti obostrana. Ako ti kažeš ne, moraš dozvoliti i drugoj strani istu mogućnost.

Eh, sad kad smo ustanovili neki recept kako reći ne, bilo bi uredu početi to i primjenjivati, jel?

Neke promjene se ne donose lako, to mi je jasno, ali zbilja smatram kako uz snagu volje možemo naučiti kako reći ne. Naravno, ne treba uvijek reći ne, ali u nekim situacijama će nas ta mala riječ spasiti. Ja sam odlučila ovdje pred vama početi koristiti svoje vlastite savjete i ipak ponekad reći ne, za vlastito dobro.

Javi kako ti napreduješ! 😉

 

Untitled-1

Lutanja

Svaki čovjek jednom u životu luta. Misli da hoće desno, a ipak skrene lijevo. Slaže putokaze i scenarije u glavi. Vrti stare filmove i dodaje im nove završetke. Ponekad se osjeća kao da ne zna kud će ili pak da ne zna kud bi trebao. Zabija se u zidove, pa stoji pred njima i promatra ih. Svakome se ponekad dogodi da ima osjećaj kako ga je vlastiti kompas izdao, kako ne vidi smisao, a bome ni stranu na koju treba skrenuti. Pa nastavi ravno, u svojoj zbrci i sa mišlju kako luta. Lutanje je relativan pojam. Možda je baš to lijevo bilo naše desno. Možda smo naišli na zid kako bi shvatili da ne lutamo i da smo jaki te nakon što se u njega zabijemo i na kraju stojimo pred njim da je on ovdje da ga mi srušimo. Jer nekada je potrebno srušiti kako bismo prvo nešto napravili. Nekada je potrebno srušiti kako bismo napokon shvatili da smo jaki i da smo upravo mi to napravili. Srušili zid.

Lutanja. Zar zaista mislimo da ovim svijetom hodamo sa pokvarenim kompasom koji nas navodi na krive puteve? Zapitamo li se ikada što je to krivo, a što pravo? Reći ću vam. Ne postoji krivo, ne postoji pravo. Postoji samo ono najbolje za nas. Nekome je moje krivo, pravo.. Stoga je lutanje zapravo najljepša stvar koju ćemo ikada imati. Ne znati što nas čeka sutra, ali ne strepiti je li naše danas bilo dovoljno pravo za naše sutra. Jer koja je poanta znati što nas čeka i znati svaki mogući ishod neke naše akcije? Divno je znati da smo lutali najbolje što smo znali i da iz toga može proizaći samo ono najbolje za nas. A još je ljepše uživati u svome lutanju.

I zapamtite;

„ Mudrost počinje lutanjem“ – Nietzsche

Untitled-1

Sve možeš, samo ne izgubiti sebe!

Ove zapetljane ulice grada ponekad mogu zapetljati i um. Misliš da jesi, misliš da možeš, a onda shvatiš da ne znaš jesi li i propitkuješ se možeš li. Gledaš lica ljudi, skidaš im maske, a na kraju kazališne predstave zbrajaš i oduzimaš što si postigao. Svatko je netko i taj netko je nitko. Ali, ti možeš. Možeš mjesec, 6 mjeseci, možda i godinu dana. U jednom trenu te pak strefi, onako niotkud, pa shvatiš da si u onome “mogu ja” izgubio ja. Te da si otkrivajuči tuđa lica slagao svoja. Bezbroj njih. Prepadneš se uopće te pomisli, pa ti sine, tko sam ja? Šta je to uopće ja? I onda kreće grabljenje i rukama i nogama za pronalazak toga svoja ja. Tek tad ti postane jasno kako ništa ne znaš. I to je donekle uredu. Uredu je ne znati, uredu je ne moći ili pak moći apsolutno sve. Samo nemoj da ti se desi da ne znaš to je ja. Da tražiš sebe, a ne znaš koga tražiš. Tražiš, ne znajući gdje si se prvotno izgubio. Jer nećeš znati ni gdje početi. U kojoj od zapetljanih ulica krenuti. Gdje si se to zaboravio pa da odatle počneš. Ništa.

Zato bi bilo dobro da sada, baš ovaj čas, uzmeš penkalu i da si zapišeš; Sve mogu, ali ne i izgubiti sebe. Jer pametan piše, budala pamti.

 

All my love,

Untitled-1

Žene koje vole

 

  • Moj život mora postojati uz tebe i unatoč tebi.

Prva pametna misao koja mi je proletjela ovim košmarom od glave u posljednjih 30-60 dana. Protekla godina bila mi je veliki preokret, novi grad, novi ljudi, novi život. Nove odgovornosti od kojih je jednostavno nemoguće pobjeći jer su dio svakodnevice.. Analizirala sam malo, gledala samu sebe, promatrala druge žene i djevojke u svojoj okolini i došla do jednostavnog, ali pomalo zastrašujućeg, uvida. Primjetila sam kako su sve žene koje ja poznajem izgubljene žene. Razlog? To su žene koje vole. Ma da? Odkad ljubav uzrokuje otuđenje identiteta?

U tome i je poanta. Zaista ne uzrokuje. Mi to uzrokujemo same sebi. Draga moja to nije ljubav, to je iluzija. Dovoljno mlada, a dovoljno stara, da ovo shvatim, vrtila sam ovu misao po glavi određeno vrijeme. Nema smisla pisati što ljubav je, a što nije, jer je za svakoga individualna i u potpunosti drugačija. Međutim, imam popriličnu potrebu pitati tebe, sebe, vas slijedeće: Znači li ti ljubav utapanje ili život? Odrastala sam, a vjerujem da ste i vi, na crtićima, na Pepeljugi, na Trnoružici i ostalim krasoticama. Ostala sam zaprepaštena kada sam u jednom trenutku izjavila da se želim utopiti u nekome. Isplivalo je na površinu bez moje prevelike namjere da izađe van. Činjenica da sam podsvjesno pristajala utapati se. Neću. Ne želim, a pobogu i ne moram. U tom trenutku počela sam svjesno graditi svoje mišljenje o ljubavi i suživotu i svemu što dolazi u tom paketu. Stvorila sam si dva tipa i veliku prazninu u mišljenju. Jedan tip je onaj u kojem se utapam, ispunjava me koliko me i zakida. Drugi tip je balans. Odlučila sam da moj život mora postojati uz tebe i unatoč tebi.

  • Nitko ne želi živjeti u iluziji

Ja prva dižem ruke visoko u zrak za slobodu. Mišljenja, govora. Slobodu u ljubavi. Slobodu u svemu. Iluzije nisu sloboda, a zavaravati se da jesu jedno je od najvećih opterećenja koje možemo natovariti sebi, a i drugima. Bajka je iluzija. Mislim da smo svi dovoljno pametni da to shvatimo, ali ipak želimo, makar podsvjesno, živjeti bajku. U čemu je fora? Nema je. Samo su nam ih toliko dobro prodali i predstavili da smo na kraju sve u njih povjerovale. Iluzija je kada misliš da ćeš biti sretan kada si ostvaren samo u jednom području života. Ne kažem da moramo sva svjetla gurati na one djelove koji su ostali zakržljali, pritom zanemarujući one koji cvjetaju, ali prihvaćam se zadovoljiti time da ako imam ljubav, da ne moram imati ostalo. Jer  tog ostalog nekada ima mnogo. Pogotovo kada imaš velike ambicije. Nema veze ako putem spoznam da to nije ono što sam zapravo htjela, ali barem sam se sama uvjerila u to. Odricati se ostatka života radi neke iluzije za mene je zastrašujuće. Ipak, svi tome čeznemo… Čemu?

  • Rijetko tko voli bezuvjetno

Bullshit o bezuvjetnoj ljubavi pere nas sa svih strana. Barem o onoj partnerskoj. Bezuvjetno voljeti znači voljeti BEZ ikakvih uvjeta. I kad te tuče, i kad te vrijeđa, i kad spava sa drugom. Zaključak : Ja ne volim bezuvjetno. Barem ne još, jer nemam djece, a to mi se čini kao jedina mogućnost moje bezuvjetne ljubavi, ikad.

Žene koje vole, a ne vole sebe, najopasnija su vrsta.

‘Jednom kad bude moguće da žena voli iz snage a ne iz slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, već da bi se pronašla, tog dana ljubav će joj postati, kao i muškarcu, izvor života, a ne smrtna opasnost. U međuvremenu, ljubav u svojoj najdirljivijoj formi predstavlja prokletstvo koje ostavlja ženu zatočenu u ženskom svemiru, osakaćenu, nedovoljnu za brigu o samoj sebi.’ – Simone de Beauvoir

Untitled-1

F.R.I.E.N.D.S.

Dugo vremena sam pisala o ljubavi, o njemu. O svakakvim pričama, pomalo i čudnim. Sada je došlo vrijeme da pišem o njima. O njima što se uvijek nalaze ovdje pa čak i kada su daleko. O njima što su tu kada on nije. O njima što su ti dani da imaš obitelj koju si izabrao sam.

Prijateljstvo je toliko puta pretočeno u riječi. Ima toliko različitih načina i toliko šarenih opisa, ali ja ga ipak u riječima još nisam uspjela prepoznati. Prepoznala sam ga u djelima, u osjećaju i u toplini koju pruža. Prijateljstvo prepoznaš kada naučiš biti sam. Učila sam se biti sama u prosincu, pa u veljači i evo me sada s ljetom u punom mahu, naučena kako biti sama. Shvatila sam koliko male stvari znače, shvatila sam kako su prijatelji zaista poslani od onoga nekoga, iznad nas. Da budu tu, i da mi budemo tu. Zahvalnost. Zahvalnost do neba što postoje. Jer zamislite svijet bez ikoga svog?

A prijatelji jesu naši. Više su naši no što će itko ikada biti. Naši su u šali, u tuzi i u pričama. I lijepim i ružnim. Naši su, a mi smo njihovi.

Znate li vi svoju definiciju prijatelja? I mogu li se prijatelji uopće definirati?

Ja sam ih uspjela definirati. Svakog pojedinačno. Jer ipak, imaju istu ulogu, ali nisu identični. Svaki ima svoju definiciju. Svaki ima svoju sliku. Svaki je jedinstven.  Ne biram inače između najdražih, ali oni pravi svi imaju zajedničku crtu. Tjeraju te da budeš najbolje od sebe. Da budeš istinski ti. Da postojite skupa, u svojevrsnoj koheziji, a opet zasebni.

I definitivno vjerujem kako prave prijatelje nećemo naći dok mi nismo pravi. Dok još nismo pronašli sebe. Neki su naravno ovdje od kad znamo za sebe, i znamo u dubini duše, da će ovdje i ostati. Drugi pak dolaze kada je vrijeme. Kada smo spremni čuti poruku koju nam nose. I oni nude svoj ostanak, i to onaj zauvijek. Na nama je hoćemo li im dozvoliti da ostanu, hoćemo li se razvijati uz njih ili ćemo odlučiti još jednu dionicu provesti sami. Da naučimo sami. Ja sam od onih koji sami uče. Kada naučim tada sam prava i spremna. Znam da nikada neću sve naučiti, jer bilo bi to premonotono, sve naučiti sve znati. Ali sretna sam i zahvalna da sam naučila dovoljno, dovoljno da shvatim one prave ljude što mi žele reći. A svaki pravi prijatelj želi ti reći samo jedno; volim te.

Volim vas, koliko god vas ima, čak i ako vas nema mnogo.

 

“Το αιρούμενον φύγειν αφίεμεν, το δεμή αιρούμενον αγανεφιέμεθα.”

Uzimam svoju malu bilježnicu i tražim prvi prazni list papira. Pomno razmišljam o čemu danas pisati. Sad ću ja nešto smislit na silu, mo’š mislit… A tada mi u oko upada “prazan list”.

Jeste li se ikada osjećali kao da ste jedan prazan list, na kojega treba ispisati neke stvari, ukrasiti ga riječima?

Ja svoj današnji list odlučujem ukrasiti parolom koja mi je postala životni moto. Toliko rezonira samnom da će mi ostati utisnuta tu negdje, vjerovatno do kraja života.                         Govori o onome što mi ljudi ne znamo naučiti i zapamtiti. Govori o slobodi, o otpuštanju i o pravom načinu za apsolutno sve. Jedna čudna i pomalo (ne)obična zagonetka u kojoj sam ja pronašla  svoje dublje značenje i na kraju se okrunila njome, a u prijevodu glasi : ” Što uhvatimo, odbacimo. Što ne uhvatimo, zadržimo.” Inače je starogrčka zagonetka sa polutragičnom pričom jednog (naravno) velikog grka.. (Možete googlati Homer’s riddle – Fisherman’s riddle) Ali ja ću ovdje ipak o svom značenju…

Znate ono kad se u životu grčevito uhvatite za nešto i onda kao da vam odjednom sklizne kroz prste? Poanta je da to nešto niste toliko čvrsto zgrabili, to nešto ne bi imalo potrebu išuljati se van iz vašeg života. Kada bi ljudi barem probali živjeti po principu te rečenice. Nikada ne bi bili “povrijeđeni” od strane drugih, jer nitko nikada nikoga ne bi smatrao svojim vlasništvom. Jer, istina je, ja tebe ne posjedujem jer ti nisi stvar. A čak i stvari znaju nestati ako se grčevito primiš za njih…

Moram priznati, meni je trebalo dugo vremena da počnem prihvaćati tu činjenicu. Možda jer mi je trebalo dugo vremena da počnem upravljati vlastitim Egom, a ne on samnom. Jer želja za posjedovanjem i Ego su prijatelji… Danas, kada više nikoga ne gledam mojim i kada se više ne osjećam ničija nego svoja, shvaćam da  “moja” rečenica zaista ima smisla u svemu ; u ljubavi, prijateljstvu, odnosu prema novcu… svemu.

S druge strane, vidim ju i kao svojevrsni ljudski inat i neku grešku u odnosima. Uvijek imamo i držimo u sebi one koje nemamo.  Obrnuto isto vrijedi. U mom slučaju zaista je znalo biti tako… Ali, tu se želim vratiti na moju prvotnu poantu parole;                                               Ne trebamo se truditi imati nešto, jer je najvjerojatnije da će biti bolje i imati ćemo ga više ako ga nemamo odn. ako ga ni ne pokušavamo “imati”. 

Untitled-1