Lutanja

Svaki čovjek jednom u životu luta. Misli da hoće desno, a ipak skrene lijevo. Slaže putokaze i scenarije u glavi. Vrti stare filmove i dodaje im nove završetke. Ponekad se osjeća kao da ne zna kud će ili pak da ne zna kud bi trebao. Zabija se u zidove, pa stoji pred njima i promatra ih. Svakome se ponekad dogodi da ima osjećaj kako ga je vlastiti kompas izdao, kako ne vidi smisao, a bome ni stranu na koju treba skrenuti. Pa nastavi ravno, u svojoj zbrci i sa mišlju kako luta. Lutanje je relativan pojam. Možda je baš to lijevo bilo naše desno. Možda smo naišli na zid kako bi shvatili da ne lutamo i da smo jaki te nakon što se u njega zabijemo i na kraju stojimo pred njim da je on ovdje da ga mi srušimo. Jer nekada je potrebno srušiti kako bismo prvo nešto napravili. Nekada je potrebno srušiti kako bismo napokon shvatili da smo jaki i da smo upravo mi to napravili. Srušili zid.

Lutanja. Zar zaista mislimo da ovim svijetom hodamo sa pokvarenim kompasom koji nas navodi na krive puteve? Zapitamo li se ikada što je to krivo, a što pravo? Reći ću vam. Ne postoji krivo, ne postoji pravo. Postoji samo ono najbolje za nas. Nekome je moje krivo, pravo.. Stoga je lutanje zapravo najljepša stvar koju ćemo ikada imati. Ne znati što nas čeka sutra, ali ne strepiti je li naše danas bilo dovoljno pravo za naše sutra. Jer koja je poanta znati što nas čeka i znati svaki mogući ishod neke naše akcije? Divno je znati da smo lutali najbolje što smo znali i da iz toga može proizaći samo ono najbolje za nas. A još je ljepše uživati u svome lutanju.

I zapamtite;

„ Mudrost počinje lutanjem“ – Nietzsche

Untitled-1

Sve možeš, samo ne izgubiti sebe!

Ove zapetljane ulice grada ponekad mogu zapetljati i um. Misliš da jesi, misliš da možeš, a onda shvatiš da ne znaš jesi li i propitkuješ se možeš li. Gledaš lica ljudi, skidaš im maske, a na kraju kazališne predstave zbrajaš i oduzimaš što si postigao. Svatko je netko i taj netko je nitko. Ali, ti možeš. Možeš mjesec, 6 mjeseci, možda i godinu dana. U jednom trenu te pak strefi, onako niotkud, pa shvatiš da si u onome “mogu ja” izgubio ja. Te da si otkrivajuči tuđa lica slagao svoja. Bezbroj njih. Prepadneš se uopće te pomisli, pa ti sine, tko sam ja? Šta je to uopće ja? I onda kreće grabljenje i rukama i nogama za pronalazak toga svoja ja. Tek tad ti postane jasno kako ništa ne znaš. I to je donekle uredu. Uredu je ne znati, uredu je ne moći ili pak moći apsolutno sve. Samo nemoj da ti se desi da ne znaš to je ja. Da tražiš sebe, a ne znaš koga tražiš. Tražiš, ne znajući gdje si se prvotno izgubio. Jer nećeš znati ni gdje početi. U kojoj od zapetljanih ulica krenuti. Gdje si se to zaboravio pa da odatle počneš. Ništa.

Zato bi bilo dobro da sada, baš ovaj čas, uzmeš penkalu i da si zapišeš; Sve mogu, ali ne i izgubiti sebe. Jer pametan piše, budala pamti.

 

All my love,

Untitled-1

Routine vs. Inspiring actions

Routine, that hell of a thing that weakens your body and destroys your spirit. Over the years I tryed to learn how to manage both routine and experiences. There’s no such thing as doing both. Believe me I’ve tried. You get to the point where you’re just stuck in your comfort zone and you’re not planning to get out of it. Then you realize nothing’s changing eventhough you want it to. In this moment/situation you have two choices. Either you’re going to continue to do whatever you’re doing and stay miserable forever or you’ll actually try to change something. It doesn’t have to be anything big. For starters, do something you really like. And stop making excuses, those won’t help.

I feel you,  being on a crossroad. I’m feeling the same lately. So much stuff to do, not enough time for enything, ever. At one point I even stopped doing things I like. My life suddenly became so grey, so sad. You do only the things you must, you go only where you’re supposed to go. No more things you like or want. Dammit, I really screwed up this time, didn’t I?

Well, let’s clean that mess up with a bunch of good thoughts and it will all go away. Nope. Disagree. Yeah, good thoughts help alot, but I’m pretty sure I need to take some actions too. No new actions, no different results. That’s just the way it is.

First action was definitely pulling my lazy butt together and writing this post after a long time. Second action : Make a plan Manuela! You really need it. Everybody does. Just don’t plan  every second of your life ( you’ll get miserable again). Make a list. The list of all things you want in life ( put that in a first row), now write what you think you have to do to fullfill those wishes and desires, to acomplish those goals ( make that a 2nd row). Now, stick to it. Don’t go off track so easely. Please, don’t.     Actions DONE.

How many of you have felt disorientated lately ? Feel free to let me know.

All my love,

Untitled-1

Žene koje vole

 

  • Moj život mora postojati uz tebe i unatoč tebi.

Prva pametna misao koja mi je proletjela ovim košmarom od glave u posljednjih 30-60 dana. Protekla godina bila mi je veliki preokret, novi grad , novi ljudi, novi život. Nove odgovornosti od kojih je jednostavno nemoguće pobjeći jer su dio svakodnevice.. Analizirala sam malo, gledala samu sebe, promatrala druge žene i djevojke u svojoj okolini i došla do jednostavnog, ali pomalo zastrašujućeg, uvida. Primjetila sam kako su sve žene koje ja poznajem izgubljene žene. Razlog? To su žene koje vole. Ma da? Odkad ljubav uzrokuje otuđenje identiteta?

U tome i je poanta. Zaista ne uzrokuje. Mi to uzrokujemo same sebi. Draga moja to nije ljubav, to je iluzija. Dovoljno mlada, a dovoljno stara, da ovo shvatim, vrtila sam ovu misao po glavi određeno vrijeme. Nema smisla pisati što ljubav je, a što nije, jer je za svakoga individualna i u potpunosti drugačija. Međutim, imam popriličnu potrebu pitati tebe, sebe, vas slijedeće : Znači li ti ljubav utapanje ili život. Odrastala sam, a vjerujem da ste i vi, na crtićima, na Pepeljugi, na Trnoružici i ostalim krasoticama. Ostala sam zaprepaštena kada sam u jednom trenutku izjavila da se želim utopiti u nekome. Isplivalo je na površinu bez moje prevelike namjere da izađe van. Činjenica da sam podsvjesno pristajala utapati se. Neću. Ne želim, a pobogu i ne moram. U tom trenutku počela sam svjesno graditi svoje mišljenje o ljubavi i suživotu i svemu što dolazi u tom paketu. Stvorila sam si dva tipa i veliku prazninu u mišljenju. Jedan tip je onaj u kojem se utapam, ispunjava me koliko me i zakida. Drugi tip je balans. Odlučila sam da moj život mora postojati uz tebe i unatoč tebi.

  • Nitko ne želi živjeti u iluziji

Ja prva dižem ruke visoko u zrak za slobodu. Mišljenja, govora. Slobodu u ljubavi. Slobodu u svemu. Iluzije nisu sloboda, a zavaravati se da jesu jedno je od najvećih opterećenja koje možemo natovariti sebi, a i drugima. Bajka je iluzija. Mislim da smo svi dovoljno pametni da to shvatimo, ali ipak želimo, makar podsvjesno, živjeti bajku. U čemu je fora? Nema je. Samo su nam ih toliko dobro prodali i predstavili da smo na kraju sve u njih povjerovale. Iluzija je kada misliš da ćeš biti sretan kada si ostvaren samo u jednom području života. Ne kažem da moramo sva svjetla gurati na one djelove koji su ostali zakržljali, pritom zanemarujući one koji cvjetaju, ali prihvaćam se zadovoljiti time da ako imam ljubav, da ne moram imati ostalo. Jer  tog ostalog nekada ima mnogo. Pogotovo kada imaš velike ambicije. Nema veze ako putem spoznam da to nije ono što sam zapravo htjela, ali barem sam se sama uvjerila u to. Odricati se ostatka života radi neke iluzije za mene je zastrašujuće. Ipak, svi tome čeznemo… Čemu?

  • Rijetko tko voli bezuvjetno

Bullshit o bezuvjetnoj ljubavi pere nas sa svih strana. Barem o onoj partnerskoj. Bezuvjetno voljeti znači voljeti BEZ ikakvih uvjeta. I kad te tuče, i kad te vrijeđa, i kad spava sa drugom. Zaključak : Ja ne volim bezuvjetno. Barem ne još, jer nemam djece, a to mi se čini kao jedina mogućnost moje bezuvjetne ljubavi, ikad.

Žene koje vole, a ne vole sebe, najopasnija su vrsta.

‘Jednom kad bude moguće da žena voli iz snage a ne iz slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, već da bi se pronašla, tog dana ljubav će joj postati, kao i muškarcu, izvor života, a ne smrtna opasnost. U međuvremenu, ljubav u svojoj najdirljivijoj formi predstavlja prokletstvo koje ostavlja ženu zatočenu u ženskom svemiru, osakaćenu, nedovoljnu za brigu o samoj sebi.’ – Simone de Beauvoir

Untitled-1

F.R.I.E.N.D.S.

Dugo vremena sam pisala o ljubavi, o njemu. O svakakvim pričama, pomalo i čudnim. Sada je došlo vrijeme da pišem o njima. O njima što se uvijek nalaze ovdje pa čak i kada su daleko. O njima što su tu kada on nije. O njima što su ti dani da imaš obitelj koju si izabrao sam.

Prijateljstvo je toliko puta pretočeno u riječi. Ima toliko različitih načina i toliko šarenih opisa, ali ja ga ipak u riječima još nisam uspjela prepoznati. Prepoznala sam ga u djelima, u osjećaju i u toplini koju pruža. Prijateljstvo prepoznaš kada naučiš biti sam. Učila sam se biti sama u prosincu, pa u veljači i evo me sada s ljetom u punom mahu, naučena kako biti sama. Shvatila sam koliko male stvari znače, shvatila sam kako su prijatelji zaista poslani od onoga nekoga, iznad nas. Da budu tu, i da mi budemo tu. Zahvalnost. Zahvalnost do neba što postoje. Jer zamislite svijet bez ikoga svog?

A prijatelji jesu naši. Više su naši no što će itko ikada biti. Naši su u šali, u tuzi i u pričama. I lijepim i ružnim. Naši su, a mi smo njihovi.

Znate li vi svoju definiciju prijatelja? I mogu li se prijatelji uopće definirati?

Ja sam ih uspjela definirati. Svakog pojedinačno. Jer ipak, imaju istu ulogu, ali nisu identični. Svaki ima svoju definiciju. Svaki ima svoju sliku. Svaki je jedinstven.  Ne biram inače između najdražih, ali oni pravi svi imaju zajedničku crtu. Tjeraju te da budeš najbolje od sebe. Da budeš istinski ti. Da postojite skupa, u svojevrsnoj koheziji, a opet zasebni.

I definitivno vjerujem kako prave prijatelje nećemo naći dok mi nismo pravi. Dok još nismo pronašli sebe. Neki su naravno ovdje od kad znamo za sebe, i znamo u dubini duše, da će ovdje i ostati. Drugi pak dolaze kada je vrijeme. Kada smo spremni čuti poruku koju nam nose. I oni nude svoj ostanak, i to onaj zauvijek. Na nama je hoćemo li im dozvoliti da ostanu, hoćemo li se razvijati uz njih ili ćemo odlučiti još jednu dionicu provesti sami. Da naučimo sami. Ja sam od onih koji sami uče. Kada naučim tada sam prava i spremna. Znam da nikada neću sve naučiti, jer bilo bi to premonotono, sve naučiti sve znati. Ali sretna sam i zahvalna da sam naučila dovoljno, dovoljno da shvatim one prave ljude što mi žele reći. A svaki pravi prijatelj želi ti reći samo jedno; volim te.

Volim vas, koliko god vas ima, čak i ako vas nema mnogo.

 

“Το αιρούμενον φύγειν αφίεμεν, το δεμή αιρούμενον αγανεφιέμεθα.”

Uzimam svoju malu bilježnicu i tražim prvi prazni list papira. Pomno razmišljam o čemu danas pisati. Sad ću ja nešto smislit na silu, mo’š mislit… A tada mi u oko upada “prazan list”.

Jeste li se ikada osjećali kao da ste jedan prazan list, na kojega treba ispisati neke stvari, ukrasiti ga riječima?

Ja svoj današnji list odlučujem ukrasiti parolom koja mi je postala životni moto. Toliko rezonira samnom da će mi ostati utisnuta tu negdje, vjerovatno do kraja života.                         Govori o onome što mi ljudi ne znamo naučiti i zapamtiti. Govori o slobodi, o otpuštanju i o pravom načinu za apsolutno sve. Jedna čudna i pomalo (ne)obična zagonetka u kojoj sam ja pronašla  svoje dublje značenje i na kraju se okrunila njome, a u prijevodu glasi : ” Što uhvatimo, odbacimo. Što ne uhvatimo, zadržimo.” Inače je starogrčka zagonetka sa polutragičnom pričom jednog (naravno) velikog grka.. (Možete googlati Homer’s riddle – Fisherman’s riddle) Ali ja ću ovdje ipak o svom značenju…

Znate ono kad se u životu grčevito uhvatite za nešto i onda kao da vam odjednom sklizne kroz prste? Poanta je da to nešto niste toliko čvrsto zgrabili, to nešto ne bi imalo potrebu išuljati se van iz vašeg života. Kada bi ljudi barem probali živjeti po principu te rečenice. Nikada ne bi bili “povrijeđeni” od strane drugih, jer nitko nikada nikoga ne bi smatrao svojim vlasništvom. Jer, istina je, ja tebe ne posjedujem jer ti nisi stvar. A čak i stvari znaju nestati ako se grčevito primiš za njih…

Moram priznati, meni je trebalo dugo vremena da počnem prihvaćati tu činjenicu. Možda jer mi je trebalo dugo vremena da počnem upravljati vlastitim Egom, a ne on samnom. Jer želja za posjedovanjem i Ego su prijatelji… Danas, kada više nikoga ne gledam mojim i kada se više ne osjećam ničija nego svoja, shvaćam da  “moja” rečenica zaista ima smisla u svemu ; u ljubavi, prijateljstvu, odnosu prema novcu… svemu.

S druge strane, vidim ju i kao svojevrsni ljudski inat i neku grešku u odnosima. Uvijek imamo i držimo u sebi one koje nemamo.  Obrnuto isto vrijedi. U mom slučaju zaista je znalo biti tako… Ali, tu se želim vratiti na moju prvotnu poantu parole;                                               Ne trebamo se truditi imati nešto, jer je najvjerojatnije da će biti bolje i imati ćemo ga više ako ga nemamo odn. ako ga ni ne pokušavamo “imati”. 

Untitled-1

The last one about… letting go.

Bilo je tu pisama njemu, a u njima previše stvari koje nismo rekli. Koliko god ja pisala tebi, pa i sebi, o srcima… mom i tvom, se ne raspravlja. I iako je ljubav stvorena baš za nas, nas ponekad ne činimo oni mi za koje smo mislili da trebaju. I nije bitno dal ti ego tripuje, zaista nije, dok god znaš da imaš izbor i da ti vladaš njime, a ne on tobom. Tvoj izbor trebao bi biti zahvalnost, na prijeđenim koracima, na avionima koji su proletjeli, a nikada se nisu zaustavili. Stoga sam odlučila da sanjam svoje snove i živim svoj život. Dala sam si dopuštenje da zaboravim onu priču i onu ružu i da jednostavo otpustim.

Naravno da sam se uvjeravala da je teško. Da ja to ne mogu, da ja to trebam. Istina je da upravo to trebam, otpuštanje. Jer koliko god mi ne htjeli pustiti kad tad ćemo morati. Prava stvar nije teška, prava ljubav nisu leptirići u trbuhu, već totalna jasnoća i smirenost. Kada to shvatimo, pojam ljubavi, pojam pravih stvari nam dobije drugo značenje. Značenje ispunjenosti. A meni, nit mi je bilo šta jasno, nit sam bila smirena ni ispunjena. Tragala sam u beznađima, više zapravo lutala. Čekala sam, a nisam znala što čekam. Pa sam odlučila, da koliko god se tome protivila, da jedina stvar koju mogu učiniti je pustiti.

Smirenost. Tada je nastupila smirenost. Ruku na srce još mi nije jasno, ali barem više ne lutam. Ispunjavam se malo po malo, pa će i jasnoća doći jednom. A najljepše od svega je što se ne zamaram više. Ne zamaram se nebitnim stvarima, onime što je moglo biti i onime što bi trebalo biti… Vjerujem da je to zapravo početak jasnoće. Otpuštanje.

Potrebno je pustiti neke stvari, iz jednostavnog razloga, jer su preteške. Pusti ih i otpusti. Utezi na gležnjevima nam baš i ne služe…

p.s. you have to constantly remind yourself to let go, until you finally do… xoxo

“The truth is, unless you let go, unless you forgive yourself, unless you forgive the situation, unless you realize that the situation is over, you cannot move forward.” ― Steve Maraboli

Untitled-1

O pričama… i ružama.

Ovoga trena shvatila sam da imam jednu predivnu priču za ispričati. Moja priča nije tužna, moja priča nema „sretan“ kraj. Moja priča dovela me do ovoga što sam danas. Svrha, svi imamo svoju svrhu. I u vlastitim i u tuđim životima. Danas sam shvatila, da ne trebamo od ljudi sa svrhom raditi ljude za cijeli život, jer oni to nisu.

Jednog divnog sunčanog dana dobila sam predivnu ružu. Jedna u vrtu divnih ruža što rastu oko nas. Pogledom sam prešla oko sebe i zaključila kako je moja ruža ljepša od svih. Znate, kada dobijete svoju ružu morate znati kako se trebate ponašati. Vaša ruža nije moja ruža, nije ničija tuđa, vaša je. Ona nije niti jedna druga, ona je baš ta koja je. Stoga, neke stvari koje biste primjenjivali na drugim ružama, za ovu ružu ne pale i neće je održati na životu.

Nikada se nisam smatrala izrazito spretnom vrtlaricom, međutim moja ruža je spretno propupala. Dala sam joj svo svoje vrijeme i pažnju, dala sam joj ljubav. A najiskrenije i najbitnije od svega, dala sam joj svoje vrijeme. Vrijeme provedeno u čekanju, da moja ruža procvate u potpunosti. Znate kako je to sa cvijećem, njima treba neko vrijeme…

Ja sam svoje vrijeme  odlučila pomno rasporediti i detaljno isplanirati. Mogu reći da je moja bila od onih što se inate, što nikada ne učine onako kako drugi očekuju. Pametna za jednu ružu, moram priznati. I tako pametna, odlučila je prkositi… Dočekala sam proljeće, ruže vole  proljeće, miris zelenila, miris prirode. Obično procvjetaju. Ne i moja.

Dočekala sam ljeto, vrućinu na nebu i ljubav u dahu; moja ruža je procvala. Nigdje sretnije od mene.. Moje visinske pripreme prštale su u zraku. Moje detaljno planiranje i isčekivanje se isplatilo. Barem mi je tako prošlo glavom. A onda, onda sam u svojoj ruži izgubila sebe, umjesto da se pronađem. Toliko je bila moja, a toliko je bila svačija. Jer ruža je, posebna je. A ja sam se previše trudila da bude samo moja, samo za moje oči i samo za moju dušu. Znate ono kad nečemu uskratite slobodu, automatski postane ono što niste htjeli. Čak ne morate to činiti ni djelima, već je dovoljno mislima.

Toga dana ubrala sam svoju ružu, nisam je htjela dijeliti sa svijetom. Izvukla sam iz ormara najbolji komad vaze, ukrašen najljepšim linijama. To je bio novi dom za nju. Svaki dan sam se trudila i brinula o njoj. Svaki dan joj davala novu vodu. Prošli su dani. Kada sam shvatila da je bila ljepša dok je bila svačija. Jer takva je to ruža, preposebna da bi pripadala negdje. A ja nisam pustila…

A trebala sam pustiti, pustiti nju da živi u svom suncu. Naći sebi svoje sunce, a ne ružu dizati na nebo. Trebala sam, ali nisam. I neka nisam, jer sam naučila, neke stvari se ne daju ukrotiti i neke duše se ne daju posjedovati. Naša ruža, više ne samo moja, je u konačnici uvenula. Navikla je na slobodu, a ovo je bio jedini način.

Ja pak, svoju slobodu još uvijek stičem. Jer još nisam shvatila, da ona nikada nije bila samo moja. Shvatila, zapravo, možda i jesam. Ali prihvaćanje je već druga priča.. I sada prihvaćam, da moja ruža nije moja, da jedino ja sebi pripadam.
I mogu vam samo jedno reći : ako se vaša ruža opire biti vaša, pustite je. Nije vaša, nego hoće da ju svijet ima.

“Ako dozvolis da te pripitome ,moze se desiti i da zaplaces.” – Mali Princ

Untitled-1

O zahvalnosti

Zastala sam sada u ovome trenutku i rekla HVALA. Ljudi moji, znate koji osjećaj! Naježena od glave do pete. Dobila sam potvrdu od same sebe da je to ono što ću činiti do kraja života. Zahvaljivati se. Zahvaljivati se jer dišem, jer postojim, jer učim i jer je svanuo dan. Ponekad i jer je pala noć.Toliko je moćan taj čin zahvaljivanja, da kad se zahvalim i ja se osjećam moćnom.

Zahvalni ljudi su sretni ljudi, zahvalni ljudi su oni ostvareni.

Ako mislite da ne postoji ništa na čemu se možete zahvaliti, postavite si sljedeće pitanje :

Što da se sutra probudite bez svega na čemu se danas niste zahvalili?

-(Ana Bučević)

Da, to kako ste sada reagirali bila je i moja reakcija kada sam čula to pitanje… (WOW!) Hoćete li se zahvaliti sada?  Jeste li “našli” na čemu se zahvaliti? Mislim da jeste… I zato se zahvaljujem svaki dan i zahvaljivat ću se do kraja života. A znate zašto? Kada ste uistinu zahvalni, to na čemu ste zahvalni, dobit ćete opet i opet. I vi bi zahvalnoj osobi to nešto ponovno. Baš zato jer je zahvalna. Tako Bog radi s nama.

Stanite na kraju svakoga dana i zahvalite se na svemu što vam se taj dan dogodilo. Udahnite svako jutro kada otvorite oći dozu zahvalnosti. To je moj najbolji recept za sreću, ostvarenost, uspjeh ili bilo što što priželjkujete, koji vam mogu dati. Zapitali ste se jednom KAKO? Moj odgovor je ZAHVALNOŠĆU.

Untitled-1

U redu je živjeti život koji drugi ne razumiju

Došla sam ti danas, s ovim postom, došla sam baš tebi. Da ti kažem da je u redu. Ama baš sve je u redu. Došla sam jer znam koliko znači kada ti netko istinski kaže sve je uredu. Meni je toliko puta baš to trebalo. Jer ponekad i ja zaboravim, i svi mi zaboravimo, kako je u redu osjećati to što osjećaš baš u tom trenutku, kako je u redu htjeti baš to što želiš. I da je u redu ponekad drugačije gledati na svijet. A najviše je u redu znati to svoje neko znanje.

Nekidan sam pogledom molila prijatelja da mi kaže da je u redu. Ne zato što živim od tuđeg mišljenja ili me to previše brine nego zato što sam znala da mi to treba, pa sam to i tražila. Znala sam da će mi to “pomoći”. Rekao mi je da je uredu da volim bespovratno, da radim svoje nepromišljene stvari… Najviše od svega samnom je rezoniralo kada mi je reako da je ponekad u redu da boli. Ako imaš upitnik iznad glave zbog ovoga da je u redu da boli, čekaj da kažem do kraja… U redu je da boli, sve dok sam sebe ne zatočiš dovijeka u tu svoju bol. A najvjerojatnije ćeš to i napraviti ako ne priznaš da boli i ne pregrizeš to sve i kažeš ko ga j*** idemo dalje… Tako je sa svime, ne samo sa boli…

U redu je raditi sve što drugi nikadne bi. Možda jer to nešto (“važno i veliko”) nije dano njima da učine nego baš tebi. Želim da voliš, da budeš ti, da ponekad i zabiješ sam sebi glavu u zid, ako je to uistinu život koji ti želiš živjeti. Želim ti da živiš ono što ti želiš, jer ti to razumiješ. Pa čak i ako SAMO TI to razumiješ.

Došla sam ti reći; U REDU JE živjeti život koji drugi ne razumiju. Jer ni ne moraju razumjeti. Ti ćeš i dalje živjeti svoj život, razumjeli oni li ne…

Untitled-1