Jedan o čekanju

U pola sedam na stanici vlaka stajao je dječak. U tamno plavom kaputiću čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u bež haljinici i najlonkama na srca, stajala je djevojčica rumenih obraza i tamno plavih uvojaka. Čekala je da dođe vlak.

Čekanje.
Čekanje je iluzija o budućnosti. Čekamo da dođe vlak, da nam krene život, da zaradimo novce i pronađemo ljubav. U našem sada čekanje ne igra preveliku ulogu, a ako igra znači da hrlimo živjeti u budućnosti koja će jednom postati sada. 

U pola sedam na stanici vlaka stajao je muškarac u tamno plavom odijelu. Čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u haljini bež boje, stajala je žena rumenih obraza i tamno plavih uvojaka, čekajući da dođe vlak.

Čekanje. 
Proći će nam život pred očima jer smo previše čekali, a da nećemo ni znati. Čekanje je iluzija vremena i budućnosti, a budućnost kao takva ne postoji. Sve što imamo je sada, a tratimo ga na čekanje vlaka kako bi krenuli na put. Krenuli u život. 
Što ako vlak nikada ne dođe, a život zaista prođe bez da smo primjetili?

Ja sam prestala čekati. Moj vlak se stalno kreće, stajala ja na stanici ili ne. I ako stojim, rađe ću stajati promatrajući zelenilo, dječaka u tamno plavom kaputiću i muškarca s druge strane pruge. Osjetiti ću uvijke kako lete na vjetru i dodiruju mi rumene obraze. Ovo putovanje zvano život ne želim propustiti čekajući. Jer što ako ono što čekam nikada ne dođe, a moj život prođe u trenu? 
Ispast će da nisam uopće živjela, a živjeti želim. 

U pola sedam na stanici vlaka stajao je starčić sa štapom u tamno plavom kaputu. Čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u bež kompletiću, stajala je starica sa prosjedom punđom, čekajući da dođe vlak.

Oglasi

Kultura ambalaže koja prezire sadržaj

Petak ujutro, doslovno blejim u svoj odraz u ogledalu. U par poteza nanosim puder i ostatak fasade na svoje lice, koje je i bez toga izgledalo sasvim okej i izlazim iz stana. Badalićeva, čekam tramvaj, promatram ljude oko sebe. Mislim da sam u tom trenu skupa sa dvoje starčića preko ceste ispred Trešnje, bila jedina koja je gledala svijet oko sebe, a da to nije bilo na ekranu. Ulazim u dvanaesticu kao i nekolicina svijeta što su stajali na stanici, smjer centar. Šetuckam Ilicom, čovjek jedan ljepši od drugoga. Zavirujem u dućane, komad na komadu ne zna se koji bih prije kupila. Ovdje ću sada stati i osvrnuti se. – Svi volimo kada nam je oku lijepo, ali što se krije iza tih naših fasada koje ponosno nosamo uokolo? Izlazim iz dućana, momak u prolazu mi namiguje. Kako simpatično, mislim si u sebi. Druga misao, baš me zanima dal’ bi namignuo onoj meni od jutros, što je ogoljela, bez fasade, stajala pred ogledalom? Govorim samoj sebi: “Zujiš Manuela, prvi dojam je bitan.” Zadržala sam ovu posljednju misao u glavi do kraja dana. Nakon prevrtanja iste po glavi milijun puta mogu reći : da, prvi dojam je bitan.

ALI

Želim vidjeti ljude zbog onoga tko zaista jesu, ne zbog maske ili fasade. Isto želim zauzvrat. Želim ti biti lijepa i onako raščupana, ogoljela u sedam ujutro, zbog načina na koji zračim. Želim slušati ljude zbog onoga što govore, a ne ih mjeriti po tome što su obukli na pozornicu. Isto želim zauzvrat. U ovom svijetu influencera, želim naletjeti na one koji inspiriraju, a ne one koji kopiraju. Ne pobijam važnost ambalaže u današnjem svijetu, ali govno zapakirano u najljepši celofan je i dalje govno.

44323461_2184591628242124_2006927660667633664_n

U ovom svijetu ambalaža i dalje želim prijatelje koji su tu zbog mojih loših šala i čudnog ukusa za muziku, čovjeka koji voli moju pamet koliko i izgled, ako ne i više. Jednoga dana, svadbu koja pršti ljubavlju, a ne kazališni scenarij. I iste one prijatelje s početka da se pozdrave sa mnom zbog mene, a ne zato da budu viđeni na još jednoj predstavi.

Zapamtite, sadržaj će uvijek biti važniji od ambalaže, a od lošeg vina, makar bilo u najljepšoj butelji, drugi dan će vas boljeti glava. Tako je i s celofanom i ostalim…

Untitled-1

Leteća slova

Jednom kad smo sanjali, nebo je bilo ružičasto. Jednom kad smo postojali, svijet se oko nas vrtio. Zalasci su bili lijepi, mjesec nam je bio bliži, čak i ako smo bili daleko. Na svašta se čovjek navikne. Zavoli i kiše i oluje. Izdrži duge noći, vrijeme računa u svim zonama.

Jednom kad smo prestali isto sanjati, ružičasta više nije bila boja neba. Postojali smo, u svom svijetu, vrteći se. Zalasci su naizgled ostali isti, a mjesec više nismo ni gledali jer je odavao daljinu. Teško se čovjek navikne. Više sanja no što živi, jer čemu gledati kiše i oluje.

Danas sanjamo šareno, sretni sa svojim malim svakodnevnim stvarima. Život teče svojim tokom, mi se trudimo pratiti ga. Ponekad se, čak, trudimo i mi njega gurati naprijed. Stvarati šarene trenutke iz onih sivih, tekstove iz zbrke misli.

Tražimo se u gužvi, pronalazimo u vlastita četiri zida, ne prestajemo gurati život. Natočimo si čašu vina, popijemo i dozu sjećanja sa njom. Ali nastavimo. Kamo? Bitno da nije unatrag. Ružičastu smo davnih dana zamijenili s nekom drugom bojom, zalazak je ostao isti, a od mjesečine vidimo samo odraz. Krećemo se naprijed, vrijeme je odletilo, ali mi smo i dalje tu. Možda smo se promijenili, ali smo tu. Ma gdje god to ‘tu’ bilo…

Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću

Potaknuta događajima i ljudima iz vlastitog života, ovog puta odlučila sam pisati vam o samoći. Većini samoća izgleda kao najveći smak svijeta, što može biti u potpunosti točno ukoliko se ne znate nositi sa njom. Moja perspektiva samoće je, u najmanju ruku, drugačija. U današnjem svijetu društvenih mreža poprilično je teško u bilo kojem trenutku biti u potpunosti sam. Uvijek postoji taj neki joker zovi kada nastupi samoća. No, trebamo li svaki puta nazivati tog našeg jokera ili nam je potrebno nešto sasvim drugo?

Smatram kako nam je samoća, kao i sve u ovom životu, dana kako bi rasli. Ne može čovjek u potpunosti rasti i učiti ako nije sam. Ili ako ne zna biti sam. Samoću gledam kao dar. Gledam ju kao mir i kao način na koji probavljamo ovaj svijet. Dosada sam najveće i najvažnije zaključke i promjene donijela u samoći. Ponekad je dobro biti sam sa sobom, slušati i promatrati samo sebe te u danom momentu pažnju skretati na nas same.

Rodili smo se sami, umrijet ćemo isto tako, a plaši nas biti sam u životu. Onog trena kada shvatimo da svoj život živimo sami i da su svi ostali ovdje samo da ga uljepšaju i upotpune, shvatit ćemo kako je samoća zapravo odlična i kako bi svatko od nas ponekad trebao biti sam. Samoća i usamljenost su dvije potpuno različite stvari. Iz vlastitog iskustva vidim koliko sam se puta osjećala usamljeno među mnoštvom ljudi, a koliko mi se puta dogodilo da sam apsolutno ispunjena sama sa sobom u svoja četiri zida. Odtad rađe biram biti sama, nego u ‘lošem’ društvu. Vjerujem da samoćom vježbamo svoju snagu i neovisnost te kako nam ona jedino može pomoći da rastemo. Isto tako, vjerujem da mi je samoća došla uvijek baš onda kada mi je bila najpotrebnija i da bez nje u tom trenutku ne bih izašla iz određenih situacija na dobar i kvalitetan način.

“Svoju snagu prepoznat ćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.” – Miroslav Antić

Samoća se ne izdržava, ona se cijeni. Kada ju naučimo cijeniti shvatiti ćemo njenu važnost.

U samoći rastemo i gradimo sebe, kako bi kasnije, tako ‘veliki’, kročili u svijet i svoju veličinu podijelili sa drugima.

Priručnik za plakanje

Dvadeset i četiri dana, stotinjak pogledanih videa, dva nervna sloma i par malo težih životnih odluka doveli su me do saznanja da trebam plakati.

Vratimo se trenutak na ono što je bilo prije toga. Par godina, nekolicina neizrečenih osjećaja i gorčina. Pročitala sam negdje da nisam jedina i da je ovo mjesec čišćenja. Pričala sam malo s ljudima u svojoj okolini i dosta ih je potvrdilo upravo to, da im se nešto izdogađalo u zadnjih mjesec dana ili se događa još uvijek. Međutim, ne čiste se baš svi uvijek u isto vrijeme pa ne bi škodilo imati kakav priručnik za čišćenje.

U posljednjih mjesec dana isplakala sam cijelu rijeku. Nekada se to provlačilo po suzu, dvije u trenu i tako kroz cijeli dan, a nekada bih isplakala svojih 70% tjelesne vode u roku od pola sata. Većinom nisam znala zašto plačem, što je to što me goni i moram priznati da mi je taj osjećaj bio puno gori nego onaj kada znam zašto plačem. Uglavnom plakala sam. Na faksu, u tramvaju, u sobi, u autobusu…

U situacijama i periodima kao gore navedenim često se zapitamo što nam je i što se s nama događa, jesmo li normalni, dal’ imamo neku dijagnozu i slično. E pa je, dijagnoza je, zove se čišćenje. Sad ću vam reći da mi je to bila najbolja odluka ikad. Plakati. Pustiti da sve ono što nas tišti i pritišće nam grudi iscuri van sa to malo vode i zrnom soli. Došla sam do saznanja da mi je to najlakšti način da izbacim sve ono što ne želim više nositi u sebi, a govore nam da plakanje nije dobro. Hm..

Ja ću vam ipak reći, plačite, jer je uredu plakati. Plačite onoliko jako i dugo koliko želite i koliko vam je to potrebno. A onda, odjednom, osjetit ćete mir jer ste isplakali sve. I to sve će se činiti lakšim. Priručnik za plakanje zapravo je poziv svima da probaju jednom svu težinu iz sebe izbaciti na ovaj način. Poslije plakanja većinom dolazi i shvaćanje, ali to je već neka druga tema.

Sve što nam je dano, dano nam je da to koristimo i da nam služi, na ovaj ili onaj način. Last time I checked, dolaskom na ovaj svijet dane su nam i suze. Iskoristite ih!

find your tribe. love them hard.

A lot of souls flying around me. There it goes, from thousands of them I somehow ended up with the amazing ones. The lovely and caring ones that stick with you no matter what. The ones who understand and appreciate you just the way you are.

I took a few deep breaths, a thought of by tribe passed my mind, and my heart started smiling. You know the feeling when you smile with your whole body, mind and spirit? That smile. It counts more than any other smile ever. The smile for my tribe, I should call it.

Many people passed through my life in the past few years. Some of them called themselves my friends, some of them lovers and some couldn’t even name the relation. I’m grateful for those people because they showed me what love isn’t. They taught me a great lession. They taught me forgiveness and appreciation. But this post is not about them.

Those few who stood by me are the ones that matter. Now I know how to appreciate them even more, because the others taught me how not to do it. I’m sincerely grateful to those ‘sparks’ of people who can feel what I feel, who can know and who can love. The ones whos presence I feel even if they’re not around. I’d turn the globe upside down for those people. They are my tribe.

THE tribe is a group of people (or at times only few, even one) in your life who want you in theirs, the ones who accept you for who you are. The ones who would do anything to see you smile and who love you no matter what.

THAT is your tribe. And you’re supposed to love them hard.

Every second, every minute and every hour of your life. 

 

Untitled-1

Sunce na krovovima grada

Sunce sija i kada mi to ne vidimo. Uhvatimo pokoju zraku tek toliko da nas podsjeti da je tu i da nismo sami.

Pogledom prolazim grad, ugnježdena na svom novom balkonu, promatram ga kao da ga vidim prvi put. U pozadini trubi album Nore Jones i stvara savršenu mješavinu slike i zvuka, pravi film. Sunce postoji i onda kada mi to činimo napola. Ono postoji za nas i usprkos nama. Ah, odavno već nisam gledala ljepotu, ljepotu krovova grada, zbrke užurbanih ulica i života na njima. Možda danas napokon vidim jer je nedjelja. Nedjelja je dan za ljepotu, pomislih. U trenutku pisanja ove zadnje rečenice odlučim da će mi svaka nedjelja biti dan za ljepotu i uživanje. Moram priznati, prošlo mi je glavom da me sunce, i njegova pokoja zraka, navelo na ovu divnu odluku.

Pada mi pitanje na pamet. Jesmo li uvijek bolje volje kada nas dotakne sunce? Iz trenutne perspektive rekla bih da da. Grad koji živi, sunce na njegovim krovovima, i zvukovi ljudi u pozadini. Toliko raznolikosti oko mene, a sve to dok sjedim na malenom balkonu. Sjećam se ovog osjećaja, onog kao da doslovno možeš namirišati život. Zbog tog osjećaja sam se zaljubila u Grad. Zbog toga što jedino on može zelene oaze skrivati zgradama, zgrade oblačiti predivnim ruhom i biti lijep i kada ga kupa sunce i kiša.

Misao. Ljepota. Sunce. Nedjelja.

Tekst proizašao iz ljepote sunca što sija na krovovima grada.

Jedan o svemu…

Neke riječi najlakše izađu kada su napisane, teško se izgovaraju u sebi, a još teže na glas. Jedna od onih noći kada bih izgovorila samoj sebi nešto, ali ne znam kako ni što. Dala bih si odgovor na svako moje pitanje, ali pitanja ne znam. Jedna od onih noći kada mi je samo potrebno da ispišem sve što držim u sebi pa čak i ako pola toga ne želi izaći van.

Primjetila sam da svoj zabrinuti pogled nosam već dugo naokolo iako si to ne želim priznati. “Rastresena si danas. – Nisam, sve je uredu.” Je li zaista sve u redu? Vječito pitanje. Ne znam odgovor. Ovaj tekst neće imati smisla. Piši ponovno, Manuela. Ne mogu, teško je i napisati.

Tjedan dana nakon započinjanja ovog drafta napokon nisam rastrešena. Riješila sam se pritiska na razne načine; suzama, urlikanjem po praznom stanu od 100 kvadrata, zurenjem u vlastiti odraz u noćnom prozoru i jecanjem u mraku. Pomoglo je, ali nije to ono što je riješilo stvar. Napokon sam sama sebi priznala, priznala i skupila snage to izreći na glas. Svaka ljubav iako je moj odabir, ne znači da je prava. I dalje nisam sigurna kud ovaj tekst vodi, valjda će dovesti do nekog pametnog zaključka.

Neke stvari shvatimo i prihvatimo tek kada ih uspijemo izgovoriti na glas. Do tada nam se čine nestvarne i daleke. Kada ih izustimo shvatimo koliko su zapravo cijelo vrijeme bile blizu i koliko nam znači zapravo da smo ih prihvatili. Vraćam se na onu od maloprije, svaka ljubav, iako je moj izbor, ne znači da je ‘prava’. Voljeti se možemo i ako je sve oko nas krivo, to je činjenica. Je li to ljubav ili nije, pitanje je za neki drugi put. Činjenica je da nam naš ‘osjećaj’ govori da volimo. Vjerovatno smo i uvjereni da je to ‘prava’ stvar. Zašto stalno stavljam navodnike na prava? Jer je prava i kriva vrlo relativan pojam, koji u trenucima zanesenosti postaje nemoguć za razlučiti. Čas je pravo, čas je krivo. Potežem pitanje prave ljubavi, upravo sada. Malo jača problematika za ovako slobodan i ne rastrešen tekst. Vratimo se na ono da ćemo se izrazito olakšati kada si priznamo neke stvari.

Ne mogu vam niti opisati koliko je olakšanje samo prihvatiti neke stvari. Bile one ‘prave’ ili krive. Napokon kada dišem, dišem za sebe. Ne za sjećanje i misao na nekoga ili za nečiju pojavu. Svaki udaj je prvenstveno moj, odlučujem što ću s njim i nitko ga ne krade. Uspjela sam reći ono što dugo vremena trpam u sebe. Uspjela sam se olakšati. Ponos. Jeste li ikad osjećali ponos na samog/samu sebe zbog tako nečega? Ako jeste, onda znate koliko to znači. Kao da sam očistila 5 metara snijega nagomilanog ispred ulaznih vrata! Loša usporedba za razrješenje odnosa? Nema veze, dobra usporedba. Realna. Ovako barem znam da ako neko pokuca, da ću ih moći otvoriti.. jel?

Ovaj post je post čišćenja, kao što je i ovo zadnje vrijeme, vrijeme čišćenja. Možda će sada neko novo vrijeme pokucati, kada sam očistila prilaz, zar ne? Dijelite vlastita čišćenja ljudima oko sebe, možda ih potaknu na čisku i neka nova kucanja na vrata.

 

Untitled-1

Sardinia: My place on Earth

Here I am with a postponed post from my latest travel toooo……. SARDINIA! Again. Why again? Wine not? If you know what I mean…

This year I took it to the whole new level of travelling. I tried solo travel for the first time. I’ve never taken a train before, now I did it in Sardinia. By myself. Met a friend on the way. This years trip started in Venice, where I caught a plane to Olbia. From Olbia to Sassari I travelled by train (best experience ever!) and in Sassari my support club (read friends) was waiting for me.

I spent 3 beautiful days in Sassari, watched Cavalcata Sarda again, delivered one soft-skill training for the Exweek crew and had a lot of fun!

This time I had a chance to visit the mesmerising south of Sardinia. I wandered the streets of Pula, caught the sunset from the Cagliari city walls, relaxed in my friend’s amasssing beach villa in Porto Columbu and went enjoying in Cala Cipolla / Chia beach for a day. Also, I found one of my new favourite wines made by local winery called Audarya  ; Nuragus di Cagliari doc. Please do check out their FB and Instagram account, their work and, above all, their wine(s) are breathtaking!

 

After a short resume of what I did and where I went this time in Sardinia I want to reply to one question that I have been recently asked:

Why Sardinia again and again?

There are places on this Earth that make you feel at home, but make you tremble every time you’re there. Places where you leave pieces of your heart within people you meet there. After those kind of experiences with leaving your heart around, you must return to it. I honestly think Sardinia is THAT place for me. The people that I absolutely love, the language I can marvel in and the scenaries that take my breath away every time. No more words needed.

Don’t forget to check this times vlog: VISIT: Sardinia 2018 #MANUTRAVELS

Also, please do share your magic place on the planet Earth with me and the others! 

Untitled-1

 

 

The ultimate guide for a summer in CROATIA

Since I’m already writing about travelling there and everywhere, I’ve decided to write a few good tips for those who are travelling to Croatia this or any summer. I saw a lot of people online asking questions about travelling to Croatia so why not help our tourists a bit.

As you probably know I’m a fullblooded Croatian. Originally, I’m from a town called Crikvenica, situated on the Adriatic coast but currently I study in Zagreb, the capital. In my own experience, it’s always good to ask the locals about the directions of your route so let this be your ultimate guide for the summer in Croatia.

Basics of travelling to Croatia

Let’s begin with Croatia being the new TOP summer destination. This means if you’re coming to Croatia in July or August you’re likely gonna meet a lot of tourist all around. Zagreb, the capital, and the coastal Croatia included. Touristic places and a lot of tourist might be your thing, but if not you should also consider visiting this country in pre/post season : May/June or September.

Croatia is the part of European Union since 2013 so we’re not that different from the rest of the EU. Only when it comes to money, and food, and drinks. Our currency is KUNA (KN/HRK) and for 1€ you can get approx. 7,4kn depending on the season.

Travelling to and from Croatia during summer

This Mediterranean country is easily reachable by bus, train or airplane during the summer season. We have 8 airports ( Zagreb, Split, Dubrovnik, Zadar, Pula, Rijeka, Osijek and Brač) all over the country but some of them are opened only in summer. Some foreign airports are also very close to Croatian border or have a good connection with some of our towns so that can be an option too (Venice, Treviso, Ljubljana, Beograd, Budapest)…

Coming by train is an option only if you plan on coming to the capital, Zagreb, which is really good connected to the rest of the Europe. Busses go everywhere. But I mean, EVERYWHERE. Travelling inside Croatia is really easy by bus and as it’s a small country it doesn’t take that long, depending on where you’re going. Plus, there is always an option of renting a car.

Booking a place to stay

As I’ve already mentioned, Croatia is packed during July and August and it will be pretty hard to get an appartment/room you wanted if you don’t book in advance. You can do it via tourist agency or via Booking.com/Airbnb/other websites with the same purpuse. So, don’t act like a smarthead but book in advance instead!

Croatian people

It’s a bit silly for me to write about me, so I’ve asked some of my foreign friends to write a few words about Croatian people. I will state, though, that we’re occasionally very proud and that a lot of us speak few languages (mostly English, German and Italian – again depending on the region you’re visiting)

“Croatians are really welcoming, however you need to earn their trust and be respectful. They’re proud of their land and their origins (this stuff reminds me a lot of us Sardinian people).  Croatians, just as their land, are tough and they never give up. All this makes them tremendously fascinating, and it makes me want to come back to find out more.” – Nicola, Sardinia, Italy
“I find Croatian people very interesting. They seem physically spanish but with a different languange.  I really like them because in general they are openminded and ready to meet new people. Regarding myself, I had the oportunity to meet 8 people from Croatia and all of them were awesome.” – Alberto, Spain

Food and beverage

Once you come to Croatia you’re gonna have to eat too (huh, you don’t say). Do not, under any circumstances, avoid local cousine/food! Our food is really amassssing and you can choose between plenty of stuff. We, as a nation, are a bit carnivores, but there’s dishes for every taste here! Try eating seasonal and local. During the summer, on the coast there are a lot of local festivals which normally include food. You can find fish in thousand different ways, shells, octopus, squids etc. Taste the country, you won’t regret it. The cousine changes as you move from one part of the country to the other, so be aware of that too!

When it comes to beverages, we Croatians like to drink. Water, wine, beer, name it we drink it! I’ll start with the water : TAP WATER IS PERFECTLY DRINKABLE IN CROATIA! As for the alcohol, we have plenty of good wines, few beers made here and another type of water that deserves special attention : RAKIJA – liquor made of whatever you grow at home basically, it’s the HOLY WATER because it’s normally transparent and kept in the water bottles (eventhough it should be kept in the glass bottle). Be careful with that one, it can trick you easily.

Croatia’s must see’s:

Disclaimer: I assure you there are more places worth seeing, I just doubt I’d manage to mention them all at once!

1. Zadar, Dalmatia

Tourists-in-old-town-of-Zadar-Croatia-iStock-611288540-EDITORIAL-ONLY-Nikada-2-707x472

2. Vrbnik, Island Krk

krk-vrbnik

3. Svetvinčenat, Istria

ca7c203e789e5ee8626fa3487fb31abc

4. Old town Rab, Island Rab

Rab-island-Croatia-870x400.jpg

5. National Park Krka, Dalmatia

skradinskibuk3.jpg

6. Fjord Zavratnica

maxresdefault

7. National Park Sjeverni Velebit

Velebit04 (1)

8. Dubrovnik

dubrovnik-1.jpg

9. Zagreb, the capital

1200-6

10. Motovun, Istria

hd_motovun.jpg

For those who like partying I’d recommand going to Zrće, Island of Pag, also city of Split in Dalmatia and other towns on the coast!

Untitled-1