Jedan o čekanju

U pola sedam na stanici vlaka stajao je dječak. U tamno plavom kaputiću čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u bež haljinici i najlonkama na srca, stajala je djevojčica rumenih obraza i tamno plavih uvojaka. Čekala je da dođe vlak.

Čekanje.
Čekanje je iluzija o budućnosti. Čekamo da dođe vlak, da nam krene život, da zaradimo novce i pronađemo ljubav. U našem sada čekanje ne igra preveliku ulogu, a ako igra znači da hrlimo živjeti u budućnosti koja će jednom postati sada. 

U pola sedam na stanici vlaka stajao je muškarac u tamno plavom odijelu. Čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u haljini bež boje, stajala je žena rumenih obraza i tamno plavih uvojaka, čekajući da dođe vlak.

Čekanje. 
Proći će nam život pred očima jer smo previše čekali, a da nećemo ni znati. Čekanje je iluzija vremena i budućnosti, a budućnost kao takva ne postoji. Sve što imamo je sada, a tratimo ga na čekanje vlaka kako bi krenuli na put. Krenuli u život. 
Što ako vlak nikada ne dođe, a život zaista prođe bez da smo primjetili?

Ja sam prestala čekati. Moj vlak se stalno kreće, stajala ja na stanici ili ne. I ako stojim, rađe ću stajati promatrajući zelenilo, dječaka u tamno plavom kaputiću i muškarca s druge strane pruge. Osjetiti ću uvijke kako lete na vjetru i dodiruju mi rumene obraze. Ovo putovanje zvano život ne želim propustiti čekajući. Jer što ako ono što čekam nikada ne dođe, a moj život prođe u trenu? 
Ispast će da nisam uopće živjela, a živjeti želim. 

U pola sedam na stanici vlaka stajao je starčić sa štapom u tamno plavom kaputu. Čekao je da krene na put. S druge strane pruge, u bež kompletiću, stajala je starica sa prosjedom punđom, čekajući da dođe vlak.

Oglasi

Kultura ambalaže koja prezire sadržaj

Petak ujutro, doslovno blejim u svoj odraz u ogledalu. U par poteza nanosim puder i ostatak fasade na svoje lice, koje je i bez toga izgledalo sasvim okej i izlazim iz stana. Badalićeva, čekam tramvaj, promatram ljude oko sebe. Mislim da sam u tom trenu skupa sa dvoje starčića preko ceste ispred Trešnje, bila jedina koja je gledala svijet oko sebe, a da to nije bilo na ekranu. Ulazim u dvanaesticu kao i nekolicina svijeta što su stajali na stanici, smjer centar. Šetuckam Ilicom, čovjek jedan ljepši od drugoga. Zavirujem u dućane, komad na komadu ne zna se koji bih prije kupila. Ovdje ću sada stati i osvrnuti se. – Svi volimo kada nam je oku lijepo, ali što se krije iza tih naših fasada koje ponosno nosamo uokolo? Izlazim iz dućana, momak u prolazu mi namiguje. Kako simpatično, mislim si u sebi. Druga misao, baš me zanima dal’ bi namignuo onoj meni od jutros, što je ogoljela, bez fasade, stajala pred ogledalom? Govorim samoj sebi: “Zujiš Manuela, prvi dojam je bitan.” Zadržala sam ovu posljednju misao u glavi do kraja dana. Nakon prevrtanja iste po glavi milijun puta mogu reći : da, prvi dojam je bitan.

ALI

Želim vidjeti ljude zbog onoga tko zaista jesu, ne zbog maske ili fasade. Isto želim zauzvrat. Želim ti biti lijepa i onako raščupana, ogoljela u sedam ujutro, zbog načina na koji zračim. Želim slušati ljude zbog onoga što govore, a ne ih mjeriti po tome što su obukli na pozornicu. Isto želim zauzvrat. U ovom svijetu influencera, želim naletjeti na one koji inspiriraju, a ne one koji kopiraju. Ne pobijam važnost ambalaže u današnjem svijetu, ali govno zapakirano u najljepši celofan je i dalje govno.

44323461_2184591628242124_2006927660667633664_n

U ovom svijetu ambalaža i dalje želim prijatelje koji su tu zbog mojih loših šala i čudnog ukusa za muziku, čovjeka koji voli moju pamet koliko i izgled, ako ne i više. Jednoga dana, svadbu koja pršti ljubavlju, a ne kazališni scenarij. I iste one prijatelje s početka da se pozdrave sa mnom zbog mene, a ne zato da budu viđeni na još jednoj predstavi.

Zapamtite, sadržaj će uvijek biti važniji od ambalaže, a od lošeg vina, makar bilo u najljepšoj butelji, drugi dan će vas boljeti glava. Tako je i s celofanom i ostalim…

Untitled-1