Leteća slova

Jednom kad smo sanjali, nebo je bilo ružičasto. Jednom kad smo postojali, svijet se oko nas vrtio. Zalasci su bili lijepi, mjesec nam je bio bliži, čak i ako smo bili daleko. Na svašta se čovjek navikne. Zavoli i kiše i oluje. Izdrži duge noći, vrijeme računa u svim zonama.

Jednom kad smo prestali isto sanjati, ružičasta više nije bila boja neba. Postojali smo, u svom svijetu, vrteći se. Zalasci su naizgled ostali isti, a mjesec više nismo ni gledali jer je odavao daljinu. Teško se čovjek navikne. Više sanja no što živi, jer čemu gledati kiše i oluje.

Danas sanjamo šareno, sretni sa svojim malim svakodnevnim stvarima. Život teče svojim tokom, mi se trudimo pratiti ga. Ponekad se, čak, trudimo i mi njega gurati naprijed. Stvarati šarene trenutke iz onih sivih, tekstove iz zbrke misli.

Tražimo se u gužvi, pronalazimo u vlastita četiri zida, ne prestajemo gurati život. Natočimo si čašu vina, popijemo i dozu sjećanja sa njom. Ali nastavimo. Kamo? Bitno da nije unatrag. Ružičastu smo davnih dana zamijenili s nekom drugom bojom, zalazak je ostao isti, a od mjesečine vidimo samo odraz. Krećemo se naprijed, vrijeme je odletilo, ali mi smo i dalje tu. Možda smo se promijenili, ali smo tu. Ma gdje god to ‘tu’ bilo…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s