Jedan o svemu…

Neke riječi najlakše izađu kada su napisane, teško se izgovaraju u sebi, a još teže na glas. Jedna od onih noći kada bih izgovorila samoj sebi nešto, ali ne znam kako ni što. Dala bih si odgovor na svako moje pitanje, ali pitanja ne znam. Jedna od onih noći kada mi je samo potrebno da ispišem sve što držim u sebi pa čak i ako pola toga ne želi izaći van.

Primjetila sam da svoj zabrinuti pogled nosam već dugo naokolo iako si to ne želim priznati. “Rastresena si danas. – Nisam, sve je uredu.” Je li zaista sve u redu? Vječito pitanje. Ne znam odgovor. Ovaj tekst neće imati smisla. Piši ponovno, Manuela. Ne mogu, teško je i napisati.

Tjedan dana nakon započinjanja ovog drafta napokon nisam rastrešena. Riješila sam se pritiska na razne načine; suzama, urlikanjem po praznom stanu od 100 kvadrata, zurenjem u vlastiti odraz u noćnom prozoru i jecanjem u mraku. Pomoglo je, ali nije to ono što je riješilo stvar. Napokon sam sama sebi priznala, priznala i skupila snage to izreći na glas. Svaka ljubav iako je moj odabir, ne znači da je prava. I dalje nisam sigurna kud ovaj tekst vodi, valjda će dovesti do nekog pametnog zaključka.

Neke stvari shvatimo i prihvatimo tek kada ih uspijemo izgovoriti na glas. Do tada nam se čine nestvarne i daleke. Kada ih izustimo shvatimo koliko su zapravo cijelo vrijeme bile blizu i koliko nam znači zapravo da smo ih prihvatili. Vraćam se na onu od maloprije, svaka ljubav, iako je moj izbor, ne znači da je ‘prava’. Voljeti se možemo i ako je sve oko nas krivo, to je činjenica. Je li to ljubav ili nije, pitanje je za neki drugi put. Činjenica je da nam naš ‘osjećaj’ govori da volimo. Vjerovatno smo i uvjereni da je to ‘prava’ stvar. Zašto stalno stavljam navodnike na prava? Jer je prava i kriva vrlo relativan pojam, koji u trenucima zanesenosti postaje nemoguć za razlučiti. Čas je pravo, čas je krivo. Potežem pitanje prave ljubavi, upravo sada. Malo jača problematika za ovako slobodan i ne rastrešen tekst. Vratimo se na ono da ćemo se izrazito olakšati kada si priznamo neke stvari.

Ne mogu vam niti opisati koliko je olakšanje samo prihvatiti neke stvari. Bile one ‘prave’ ili krive. Napokon kada dišem, dišem za sebe. Ne za sjećanje i misao na nekoga ili za nečiju pojavu. Svaki udaj je prvenstveno moj, odlučujem što ću s njim i nitko ga ne krade. Uspjela sam reći ono što dugo vremena trpam u sebe. Uspjela sam se olakšati. Ponos. Jeste li ikad osjećali ponos na samog/samu sebe zbog tako nečega? Ako jeste, onda znate koliko to znači. Kao da sam očistila 5 metara snijega nagomilanog ispred ulaznih vrata! Loša usporedba za razrješenje odnosa? Nema veze, dobra usporedba. Realna. Ovako barem znam da ako neko pokuca, da ću ih moći otvoriti.. jel?

Ovaj post je post čišćenja, kao što je i ovo zadnje vrijeme, vrijeme čišćenja. Možda će sada neko novo vrijeme pokucati, kada sam očistila prilaz, zar ne? Dijelite vlastita čišćenja ljudima oko sebe, možda ih potaknu na čisku i neka nova kucanja na vrata.

 

Untitled-1

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s