Priručnik za plakanje

Dvadeset i četiri dana, stotinjak pogledanih videa, dva nervna sloma i par malo težih životnih odluka doveli su me do saznanja da trebam plakati.

Vratimo se trenutak na ono što je bilo prije toga. Par godina, nekolicina neizrečenih osjećaja i gorčina. Pročitala sam negdje da nisam jedina i da je ovo mjesec čišćenja. Pričala sam malo s ljudima u svojoj okolini i dosta ih je potvrdilo upravo to, da im se nešto izdogađalo u zadnjih mjesec dana ili se događa još uvijek. Međutim, ne čiste se baš svi uvijek u isto vrijeme pa ne bi škodilo imati kakav priručnik za čišćenje.

U posljednjih mjesec dana isplakala sam cijelu rijeku. Nekada se to provlačilo po suzu, dvije u trenu i tako kroz cijeli dan, a nekada bih isplakala svojih 70% tjelesne vode u roku od pola sata. Većinom nisam znala zašto plačem, što je to što me goni i moram priznati da mi je taj osjećaj bio puno gori nego onaj kada znam zašto plačem. Uglavnom plakala sam. Na faksu, u tramvaju, u sobi, u autobusu…

U situacijama i periodima kao gore navedenim često se zapitamo što nam je i što se s nama događa, jesmo li normalni, dal’ imamo neku dijagnozu i slično. E pa je, dijagnoza je, zove se čišćenje. Sad ću vam reći da mi je to bila najbolja odluka ikad. Plakati. Pustiti da sve ono što nas tišti i pritišće nam grudi iscuri van sa to malo vode i zrnom soli. Došla sam do saznanja da mi je to najlakšti način da izbacim sve ono što ne želim više nositi u sebi, a govore nam da plakanje nije dobro. Hm..

Ja ću vam ipak reći, plačite, jer je uredu plakati. Plačite onoliko jako i dugo koliko želite i koliko vam je to potrebno. A onda, odjednom, osjetit ćete mir jer ste isplakali sve. I to sve će se činiti lakšim. Priručnik za plakanje zapravo je poziv svima da probaju jednom svu težinu iz sebe izbaciti na ovaj način. Poslije plakanja većinom dolazi i shvaćanje, ali to je već neka druga tema.

Sve što nam je dano, dano nam je da to koristimo i da nam služi, na ovaj ili onaj način. Last time I checked, dolaskom na ovaj svijet dane su nam i suze. Iskoristite ih!

find your tribe. love them hard.

A lot of souls flying around me. There it goes, from thousands of them I somehow ended up with the amazing ones. The lovely and caring ones that stick with you no matter what. The ones who understand and appreciate you just the way you are.

I took a few deep breaths, a thought of by tribe passed my mind, and my heart started smiling. You know the feeling when you smile with your whole body, mind and spirit? That smile. It counts more than any other smile ever. The smile for my tribe, I should call it.

Many people passed through my life in the past few years. Some of them called themselves my friends, some of them lovers and some couldn’t even name the relation. I’m grateful for those people because they showed me what love isn’t. They taught me a great lession. They taught me forgiveness and appreciation. But this post is not about them.

Those few who stood by me are the ones that matter. Now I know how to appreciate them even more, because the others taught me how not to do it. I’m sincerely grateful to those ‘sparks’ of people who can feel what I feel, who can know and who can love. The ones whos presence I feel even if they’re not around. I’d turn the globe upside down for those people. They are my tribe.

THE tribe is a group of people (or at times only few, even one) in your life who want you in theirs, the ones who accept you for who you are. The ones who would do anything to see you smile and who love you no matter what.

THAT is your tribe. And you’re supposed to love them hard.

Every second, every minute and every hour of your life. 

 

Untitled-1

Sunce na krovovima grada

Sunce sija i kada mi to ne vidimo. Uhvatimo pokoju zraku tek toliko da nas podsjeti da je tu i da nismo sami.

Pogledom prolazim grad, ugnježdena na svom novom balkonu, promatram ga kao da ga vidim prvi put. U pozadini trubi album Nore Jones i stvara savršenu mješavinu slike i zvuka, pravi film. Sunce postoji i onda kada mi to činimo napola. Ono postoji za nas i usprkos nama. Ah, odavno već nisam gledala ljepotu, ljepotu krovova grada, zbrke užurbanih ulica i života na njima. Možda danas napokon vidim jer je nedjelja. Nedjelja je dan za ljepotu, pomislih. U trenutku pisanja ove zadnje rečenice odlučim da će mi svaka nedjelja biti dan za ljepotu i uživanje. Moram priznati, prošlo mi je glavom da me sunce, i njegova pokoja zraka, navelo na ovu divnu odluku.

Pada mi pitanje na pamet. Jesmo li uvijek bolje volje kada nas dotakne sunce? Iz trenutne perspektive rekla bih da da. Grad koji živi, sunce na njegovim krovovima, i zvukovi ljudi u pozadini. Toliko raznolikosti oko mene, a sve to dok sjedim na malenom balkonu. Sjećam se ovog osjećaja, onog kao da doslovno možeš namirišati život. Zbog tog osjećaja sam se zaljubila u Grad. Zbog toga što jedino on može zelene oaze skrivati zgradama, zgrade oblačiti predivnim ruhom i biti lijep i kada ga kupa sunce i kiša.

Misao. Ljepota. Sunce. Nedjelja.

Tekst proizašao iz ljepote sunca što sija na krovovima grada.

Jedan o svemu…

Neke riječi najlakše izađu kada su napisane, teško se izgovaraju u sebi, a još teže na glas. Jedna od onih noći kada bih izgovorila samoj sebi nešto, ali ne znam kako ni što. Dala bih si odgovor na svako moje pitanje, ali pitanja ne znam. Jedna od onih noći kada mi je samo potrebno da ispišem sve što držim u sebi pa čak i ako pola toga ne želi izaći van.

Primjetila sam da svoj zabrinuti pogled nosam već dugo naokolo iako si to ne želim priznati. “Rastresena si danas. – Nisam, sve je uredu.” Je li zaista sve u redu? Vječito pitanje. Ne znam odgovor. Ovaj tekst neće imati smisla. Piši ponovno, Manuela. Ne mogu, teško je i napisati.

Tjedan dana nakon započinjanja ovog drafta napokon nisam rastrešena. Riješila sam se pritiska na razne načine; suzama, urlikanjem po praznom stanu od 100 kvadrata, zurenjem u vlastiti odraz u noćnom prozoru i jecanjem u mraku. Pomoglo je, ali nije to ono što je riješilo stvar. Napokon sam sama sebi priznala, priznala i skupila snage to izreći na glas. Svaka ljubav iako je moj odabir, ne znači da je prava. I dalje nisam sigurna kud ovaj tekst vodi, valjda će dovesti do nekog pametnog zaključka.

Neke stvari shvatimo i prihvatimo tek kada ih uspijemo izgovoriti na glas. Do tada nam se čine nestvarne i daleke. Kada ih izustimo shvatimo koliko su zapravo cijelo vrijeme bile blizu i koliko nam znači zapravo da smo ih prihvatili. Vraćam se na onu od maloprije, svaka ljubav, iako je moj izbor, ne znači da je ‘prava’. Voljeti se možemo i ako je sve oko nas krivo, to je činjenica. Je li to ljubav ili nije, pitanje je za neki drugi put. Činjenica je da nam naš ‘osjećaj’ govori da volimo. Vjerovatno smo i uvjereni da je to ‘prava’ stvar. Zašto stalno stavljam navodnike na prava? Jer je prava i kriva vrlo relativan pojam, koji u trenucima zanesenosti postaje nemoguć za razlučiti. Čas je pravo, čas je krivo. Potežem pitanje prave ljubavi, upravo sada. Malo jača problematika za ovako slobodan i ne rastrešen tekst. Vratimo se na ono da ćemo se izrazito olakšati kada si priznamo neke stvari.

Ne mogu vam niti opisati koliko je olakšanje samo prihvatiti neke stvari. Bile one ‘prave’ ili krive. Napokon kada dišem, dišem za sebe. Ne za sjećanje i misao na nekoga ili za nečiju pojavu. Svaki udaj je prvenstveno moj, odlučujem što ću s njim i nitko ga ne krade. Uspjela sam reći ono što dugo vremena trpam u sebe. Uspjela sam se olakšati. Ponos. Jeste li ikad osjećali ponos na samog/samu sebe zbog tako nečega? Ako jeste, onda znate koliko to znači. Kao da sam očistila 5 metara snijega nagomilanog ispred ulaznih vrata! Loša usporedba za razrješenje odnosa? Nema veze, dobra usporedba. Realna. Ovako barem znam da ako neko pokuca, da ću ih moći otvoriti.. jel?

Ovaj post je post čišćenja, kao što je i ovo zadnje vrijeme, vrijeme čišćenja. Možda će sada neko novo vrijeme pokucati, kada sam očistila prilaz, zar ne? Dijelite vlastita čišćenja ljudima oko sebe, možda ih potaknu na čisku i neka nova kucanja na vrata.

 

Untitled-1