O pričama… i ružama.

Ovoga trena shvatila sam da imam jednu predivnu priču za ispričati. Moja priča nije tužna, moja priča nema „sretan“ kraj. Moja priča dovela me do ovoga što sam danas. Svrha, svi imamo svoju svrhu. I u vlastitim i u tuđim životima. Danas sam shvatila, da ne trebamo od ljudi sa svrhom raditi ljude za cijeli život, jer oni to nisu.

Jednog divnog sunčanog dana dobila sam predivnu ružu. Jedna u vrtu divnih ruža što rastu oko nas. Pogledom sam prešla oko sebe i zaključila kako je moja ruža ljepša od svih. Znate, kada dobijete svoju ružu morate znati kako se trebate ponašati. Vaša ruža nije moja ruža, nije ničija tuđa, vaša je. Ona nije niti jedna druga, ona je baš ta koja je. Stoga, neke stvari koje biste primjenjivali na drugim ružama, za ovu ružu ne pale i neće je održati na životu.

Nikada se nisam smatrala izrazito spretnom vrtlaricom, međutim moja ruža je spretno propupala. Dala sam joj svo svoje vrijeme i pažnju, dala sam joj ljubav. A najiskrenije i najbitnije od svega, dala sam joj svoje vrijeme. Vrijeme provedeno u čekanju, da moja ruža procvate u potpunosti. Znate kako je to sa cvijećem, njima treba neko vrijeme…

Ja sam svoje vrijeme  odlučila pomno rasporediti i detaljno isplanirati. Mogu reći da je moja bila od onih što se inate, što nikada ne učine onako kako drugi očekuju. Pametna za jednu ružu, moram priznati. I tako pametna, odlučila je prkositi… Dočekala sam proljeće, ruže vole  proljeće, miris zelenila, miris prirode. Obično procvjetaju. Ne i moja.

Dočekala sam ljeto, vrućinu na nebu i ljubav u dahu; moja ruža je procvala. Nigdje sretnije od mene.. Moje visinske pripreme prštale su u zraku. Moje detaljno planiranje i isčekivanje se isplatilo. Barem mi je tako prošlo glavom. A onda, onda sam u svojoj ruži izgubila sebe, umjesto da se pronađem. Toliko je bila moja, a toliko je bila svačija. Jer ruža je, posebna je. A ja sam se previše trudila da bude samo moja, samo za moje oči i samo za moju dušu. Znate ono kad nečemu uskratite slobodu, automatski postane ono što niste htjeli. Čak ne morate to činiti ni djelima, već je dovoljno mislima.

Toga dana ubrala sam svoju ružu, nisam je htjela dijeliti sa svijetom. Izvukla sam iz ormara najbolji komad vaze, ukrašen najljepšim linijama. To je bio novi dom za nju. Svaki dan sam se trudila i brinula o njoj. Svaki dan joj davala novu vodu. Prošli su dani. Kada sam shvatila da je bila ljepša dok je bila svačija. Jer takva je to ruža, preposebna da bi pripadala negdje. A ja nisam pustila…

A trebala sam pustiti, pustiti nju da živi u svom suncu. Naći sebi svoje sunce, a ne ružu dizati na nebo. Trebala sam, ali nisam. I neka nisam, jer sam naučila, neke stvari se ne daju ukrotiti i neke duše se ne daju posjedovati. Naša ruža, više ne samo moja, je u konačnici uvenula. Navikla je na slobodu, a ovo je bio jedini način.

Ja pak, svoju slobodu još uvijek stičem. Jer još nisam shvatila, da ona nikada nije bila samo moja. Shvatila, zapravo, možda i jesam. Ali prihvaćanje je već druga priča.. I sada prihvaćam, da moja ruža nije moja, da jedino ja sebi pripadam.
I mogu vam samo jedno reći : ako se vaša ruža opire biti vaša, pustite je. Nije vaša, nego hoće da ju svijet ima.

“Ako dozvolis da te pripitome ,moze se desiti i da zaplaces.” – Mali Princ

Untitled-1

Oglasi

One thought on “O pričama… i ružama.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s