O zahvalnosti

Zastala sam sada u ovome trenutku i rekla HVALA. Ljudi moji, znate koji osjećaj! Naježena od glave do pete. Dobila sam potvrdu od same sebe da je to ono što ću činiti do kraja života. Zahvaljivati se. Zahvaljivati se jer dišem, jer postojim, jer učim i jer je svanuo dan. Ponekad i jer je pala noć.Toliko je moćan taj čin zahvaljivanja, da kad se zahvalim i ja se osjećam moćnom.

Zahvalni ljudi su sretni ljudi, zahvalni ljudi su oni ostvareni.

Ako mislite da ne postoji ništa na čemu se možete zahvaliti, postavite si sljedeće pitanje :

Što da se sutra probudite bez svega na čemu se danas niste zahvalili?

-(Ana Bučević)

Da, to kako ste sada reagirali bila je i moja reakcija kada sam čula to pitanje… (WOW!) Hoćete li se zahvaliti sada?  Jeste li “našli” na čemu se zahvaliti? Mislim da jeste… I zato se zahvaljujem svaki dan i zahvaljivat ću se do kraja života. A znate zašto? Kada ste uistinu zahvalni, to na čemu ste zahvalni, dobit ćete opet i opet. I vi bi zahvalnoj osobi to nešto ponovno. Baš zato jer je zahvalna. Tako Bog radi s nama.

Stanite na kraju svakoga dana i zahvalite se na svemu što vam se taj dan dogodilo. Udahnite svako jutro kada otvorite oći dozu zahvalnosti. To je moj najbolji recept za sreću, ostvarenost, uspjeh ili bilo što što priželjkujete, koji vam mogu dati. Zapitali ste se jednom KAKO? Moj odgovor je ZAHVALNOŠĆU.

Untitled-1

Oglasi

U redu je živjeti život koji drugi ne razumiju

Došla sam ti danas, s ovim postom, došla sam baš tebi. Da ti kažem da je u redu. Ama baš sve je u redu. Došla sam jer znam koliko znači kada ti netko istinski kaže sve je uredu. Meni je toliko puta baš to trebalo. Jer ponekad i ja zaboravim, i svi mi zaboravimo, kako je u redu osjećati to što osjećaš baš u tom trenutku, kako je u redu htjeti baš to što želiš. I da je u redu ponekad drugačije gledati na svijet. A najviše je u redu znati to svoje neko znanje.

Nekidan sam pogledom molila prijatelja da mi kaže da je u redu. Ne zato što živim od tuđeg mišljenja ili me to previše brine nego zato što sam znala da mi to treba, pa sam to i tražila. Znala sam da će mi to “pomoći”. Rekao mi je da je uredu da volim bespovratno, da radim svoje nepromišljene stvari… Najviše od svega samnom je rezoniralo kada mi je reako da je ponekad u redu da boli. Ako imaš upitnik iznad glave zbog ovoga da je u redu da boli, čekaj da kažem do kraja… U redu je da boli, sve dok sam sebe ne zatočiš dovijeka u tu svoju bol. A najvjerojatnije ćeš to i napraviti ako ne priznaš da boli i ne pregrizeš to sve i kažeš ko ga j*** idemo dalje… Tako je sa svime, ne samo sa boli…

U redu je raditi sve što drugi nikadne bi. Možda jer to nešto (“važno i veliko”) nije dano njima da učine nego baš tebi. Želim da voliš, da budeš ti, da ponekad i zabiješ sam sebi glavu u zid, ako je to uistinu život koji ti želiš živjeti. Želim ti da živiš ono što ti želiš, jer ti to razumiješ. Pa čak i ako SAMO TI to razumiješ.

Došla sam ti reći; U REDU JE živjeti život koji drugi ne razumiju. Jer ni ne moraju razumjeti. Ti ćeš i dalje živjeti svoj život, razumjeli oni li ne…

Untitled-1