I GIVE MYSELF PERMISSION. DO YOU?

Hello  my  fellow bloggers and dear readers,

I was searching for a right topic to write about and I’ve finally found one. First of all, I want you to get somewhere quiet. Then I want you to opet your mind and heart for what you’re gonna read here. I have to warn you, I’m not everyone’s cup of tea, and if you notice you don’t resonate with what I’m talking about I suggest you close my blog. Maybe it’s not the right time for you to read this, or maybe I’m not the person you have to hear this from.

Now, when we sorted this out, we can get started.

Everything we experience in life is the reflection of our thoughts. Basically, if you think the sun is blue and the sky is yellow, it really is. It’s your perspective and reality.  Due to some programs we gained throughout the past we started thinking that everyone’s sky has to be blue and everyone’s sun yellow. Guess what? IT REALLY DOESN’T HAVE TO BE THAT WAY.

If we only gave ourselves permission to believe and speak freely about OUR OWN TRUTH, we would move mountains.  But, you already know that don’t you?

So, I’m not here to ask you to move those mountains. I’m here to ask you to move your boundaries. ‘Cause they’re harder to move than mountains. I’m here to tell you IT’S OKAY TO GIVE YOURSELF PERMISSION.

I gave myself permission to write about things I strongly believe are true. I gave myself permission to change my life completely, I gave myself permission to DREAM BIG. Oh, this one’s the one that hurts the most. TO GIVE YOURSELF PERMISSION TO DREAM BIG. Yes Yes?  Start with  that then. There’s nothing to lose. Give yourself permission to imagine every little detail about what you want, when you want it and how hard. Most of all, GIVE  YOURSELF PERMISSION TO FAIL. You’re human and as a human you’re not perfect nor will you ever be. But,( there is a but),  be aware. Be aware that you’ve given yourself permission, be aware that you’ve failed. AND then, ask yourself „ What can I do to make it right?“.  Remember , you have to make it right to yourself, not to others.

Do good, be the best. You can do it. Just dare. I want you to see yourself as a perspective person. A person who knows her abilities and her desires. The only way to see yourself through those eyes is to give yourself permission. And now you can think I’ve written GIVE YOURSELF PERMISSION too many times, but if only one person gets what I’m saying then I’m a lucky girl. There is no “too many times”, because maybe some of you didn’t hear me the first time, but you did the fifth. Once again, I gave myself permisson to repeat some things on and on, until I had a feeling I’ve said it enough times.

Give yourself permission and you will create great things. Give yourself permission and you will manifest abundance and everything you ever wanted.

JUST GIVE YOURSELF PERMISSION. To be happy, to shine, to trust your inner voice, to step into your power. And know that what you are doing matters.

All my love…

Untitled-1

 

Oglasi

O srcima… I mom i tvom.

Baš sam malo razmišljala, slagala si ljubav u glavi. Brzo sam, moram priznati, izvukla iz sebe da se o ljubavi ne razmišlja, nju se prije svega osjeća. Mnogi razmišljaju, a nekakvog osjećaja nigdje. Ovaj tekst htjela bih ponajprije posvetiti svima onima koji čekaju da ljubav padne s neba, a koji ju kada padne ne znaju  prepoznati. Kao prvo, ljubav ne pada s neba, a čak i da padne, ako je ti ne vidiš kao da i nije pala. Drugo, ljubav se ne čeka. I treće, ali najbitnije, mislit ćete da se čeka dok god ju ne pronađete u sebi. Tada, kada se to dogodi, shvatimo da nam ne treba nečija ljubav. Treba nam netko s kime ćemo podijeliti svoju. Jer to obično tako ide… U dvoje je sve ljepše.

E sada dolazimo do dijela gdje želimo i gdje mislimo da se treba pojaviti još netko. A zaista bi se trebao i pojaviti ako je sve “kako spada”. Nazvat ćemo tu osobu, najjednostavnije, DUŠOM ( jer i je duša kada uspije uzbuditi našu). Znate zašto se pojavila baš TA duša? I zašto baš sada? Zato što ste baš u ovom trenutku, baš na ovome mjestu tj. BAŠ NA OVOJ VIBRACIJI i vi i ona. Nešto kao SOUL MATES. Možda ona zasada “pripada” nekome, ali najvjerojatnije treba “pripadati” vama. Totalno nebitno zapravo. —  Bitno je da smo razjasnili zašto ste se sreli.

A kako ste se sreli? Ako ste ovo uistinu odigrali pravo, sa srcem, onda ste se tako i sreli. Sa srcem. Ako ste zaista imali pravu potrebu nekoga voljeti (ako je imao jedan imao je i drugi, jer privlačimo ono što jesmo…) onda ste se zaista dobro sreli.

Pazite da se sretnete tako. Drugačije zaista ne biste voljeli. Drugačije zapravo ni ne može. Jer samo onda kad i mi volimo, moći će netko i nas da voli.

“I samo onda kad i mi tražimo, moći će netko i nas da sretne.” – Miroslav Antić

Untitled-1

Sanjaj snove – živi život.

“Your dreams are supposed to be bigger than you!”

Ono kada sam se bojala sanjati. Oni trenuci kada sam samu sebe uvjeravala da nema te stvari koju toliko želim da bih o njoj sanjala. Zamislite to. Zamislite to dno, ne imati nšta čak ni za sanjanje. Zahvalna sam na ljudima čiji se put isprepleo s mojim, a koji su mi dokazali da je sanjanje uvijek vrijedno i uvijek samo dobro.

Sada sanjam više nego ikad. I sada zvijezde ne mogu sjati bez snova. sanjam. Sanjam dok pišem. Sanjam dok učim. Sanjam dok živim. Jer život i je san. I san je život. Sretna sam, iznimno, kada shvatim da sam napokon shvatila poantu, poanta je u sanjanju. Sanjanju na velik. Jer svi mi želimo velike stvari. Makar bili zadovoljni i sa malima, želimo veliko. Tko god ti kaže da ne želi veće od onoga što sad ima, laže te. Jer se boji.I ja sam lagala… Lagala da ne želim bolji uspjeh, da ne želim partnera, da ne želim. Jer sam se bojala uopće poželjeti. Jer sam mislila da mi je nedostižno.

Sada sanjam najveće snove. Sada imam najveće želje. Ne bojim se, jer znam da ja to imam u sebi. Sanjam jer kad sanjam tada i živim. Sanjam posao iz snova, sanjam najsavršenijeg muškarca kojeg sam ikad upoznala, i to sanjam da ga imam. Treba sanjati. Treba htjeti, željeti. Jer ako ne želimo veliko i ne sanjamo još veće, tada ne živimo ovaj život kako bi trebalo da ga se živi. Punim plućima. 

LJUBAV je stvorena baš za NAS

 ” That’s how you know you love someone, I guess, when you can’t experience anything without wishing the other person were there to see it, too.” – Kaui Hart Hemmings

I poželim toliko puta. Zamislim da je ovdje, da stoji kraj mene. Da osjeća skupa samnom. I kako kažu mora da je ljubav, al ja te ljubavi naprosto ne vidim. Možda zato i je ljubav jer ne vidim nego osjećam. I ispunim se time. Do kraja dana, do kraja života, sa osjećajem. Prolaze me trnci, vidim neke slike. Pa valjda onda znam. Valjda je to ljubav. Al’ mi smo ljudi takvi, bojimo se nazvati stvari pravim imenom. Bojimo se, a ni sami ne znamo čega. I tako te nekad obuzme strah, obuzme i mene, pa čovjek sam. Strah od stavljanja natpisa na svoj osjećaj. Jer to kad učiniš kao da si ga bacio svijetu da odlučuje. A nitko zapravo ne želi da mu svijet kroji sreću. Dovoljan nam je samo naš osjećaj. I onaj kome se bezuvjetno dajemo Pa čak i ako čovjek ne zna ništa što je bezuvjetno. I tada ga osjećamo.

I u svakom trenu, u svakoj prokletoj sekundi, želim da stoji pokraj mene. Da vidi što ja vidim, da skupa vidimo svijet. I onaj vatromet što ga pucaju nekome u čast da vidimo kao vatromet posvećen nama. I onu pjesmu što su napisali za nekoga, da se pretvaramo da je napisana za nas. Želim da shvatimo da je naš život, naši životi, da su stvoreni SAMO ZA NAS. Želim da shvatimo da je ljubav stvorena za nas.

Svašta ja želim. Toliko da se ponekad poželim umoriti od želja. Ali, dignem glavu, moram ju dići.

Jer ako je pravo, bit će. Kažu, ako ne prođe, ljubav je.

Untitled-1

I have a choice. Do you?

Izbor. Svi imamo izbor. Ja imam izbor. Sigurna sam da ga imaš i ti. Hoću li biti sretna? Hoću li biti solo? Hoću li danas nositi hlače ili haljinu? Mislim da svaki dan imamo izbor. Možda nije moj izbor hoću li se probuditi ujutro ili ne, ali ako se već probudim moj je izbor hoću li pogledati u nebo i udahnuti predivan dan, predivno jutro ili ću kukati kako je rano. Možete li mi sada reći jeste li sretni? Jer zaista, ako niste, i to ste vi sami izabrali. Ja sam jutros izabrala zahvaliti se na krasnom, svježem jutru. Odabrala sam poželjeti sunce. Znate što? I tu sam dozu sunca koju sam odabrala poželjeti dobila. Tako da, nemojte mi spominjati da nešto ne valja, da nečega nema, da vi nešto čekate. Jer i taj vaš pogled je izbor. I to vaše čekanje je izbor. Kažete da nemate izbora? MA I TO JE IZBOR. Zaista, izbor je naš, kao i odluka. I donosimo ih svaki dan. Zato ZBILJA ne želim čuti da se nešto ne poklapa sa vašim željama, jer i TO ste sami izabrali. Prihvaćam da ne znamo uvijek što je najbolje za nas, i da se desi da donesemo krivu odluku. Ali, JEDNO VELIKO ALI, to što smo donijeli krivu odluku nije naš stvaran “problem”. Problem je (da problema nema…)što konstantno IZABIREMO ostajati u zoni krivih odluka.  Shvatiš da je krivo? MIJENJAJ. Budi svjestan da si izabrao, i da ti se to što si izabrao možda nije svidjelo. ALI SI TO ONDA PROMIJENIO.

Isto je i s ljudima. Nisu nam možda pravi, ali su naš izbor. Isto je i sa situacijama. Jedna loša, dvije loše. Prva može biti da je “slučajna”, ali druga je već NAŠ izbor. Zato razmislite. Ne bi li bilo ljepše ujutro stati pred ogledalo, pogledati u nebo ili udahnuti svjrž zrak i SVJESNO ODABRATI kakav ćete dan imati?

Život se sastoji od izbora, ali i od dana. Izaberite svaki dan živjeti lijep život.

Untitled-1

Melodija života

Vidiš li onaj vlak? I on kao da vozi sa strašću. Pa zašto, pobogu, ti ne možeš živjeti sa barem trunkom te strasti u sebi?

Svaki, ali baš svaki trenutak u životu može se proživjeti strastveno. U svaku baš svaku učinjenu stvar možemo dati cijelog sebe. Najdraži mi je onaj trenutak kada nesvjesno nastupam strastveno.

Stvari koje volimo, od ljudi, hobija, naših najdražih mjesta ili pak nekih naših maštanja, pokretači su naše životne energije. Znate zašto? Jer u nama stvaraju dobar osjećaj.

A ako je osjećaj dobar, ništa drugo ne može biti loše.

Znam, jednom, ma zapravo mnogo puta, dok sam plesala, učinilo bi mi se kao da mi noge više ne dotiču pod. Kao da podamnom nema tla. Osjećala sam se kao da lebdim, strastvena u svom pokretu, a opet prisutna u potpunosti. Svaki miris osjetim, svaki dodir na koži, svaku laganu promjenu melodije. Osjetim. Prisutna sam. Strast koja donosi tako nevjerojatan osjećaj. Osjećaj stopostotnosti.

Zašto se strast preselila samo u krevete? I više nitko ne priča o pravoj strasti?

Svaki put kada se vatreno borim da dočaram strast vidim blijeda lica kako me gledaju. Neka. Oni možda još ne znaju ovo što ja znam. Strast života, puno više znači nego strast kreveta. Sam način govora ljudi može veoma precizno pokazati je li osoba strastvena ili nije. I sada dok ovo pišem, ponovo mi se vrti u krug. Svaki miris osjetim, svaki dodir na koži, svaku laganu promjenu melodije. Melodije života. Jer strast je melodija. Strast je vatra. Ma, strast je život.

” Kad kažem strast, ne mislim samo na seksualnu strast. Mislim na osjećaj kada nam je veoma stalo do nečega. Volim tu energiju. Djeluje kao sjajan način da se ide kroz život – biti potpuno posvećen stvarima, bilo da je u pitanju posao, igra sa prsom ili žena.” – Jeremy Irons

Zar vi ljudi ne volite biti strastveni?

Ja obožavam. Obožavam te trnce dok mislim o nečemu što volim, što me ispunjava. O nečemu zbog čega sam svjesna sama sebe. Svjesna ljudi oko sebe. Svjesna.
Volim život, stoga volim strast.
I kao da ponekad  ne razumijemo da bi nam malo te životne radosti, te strasti u svakoj radnji u danu izazvalo ogromnu sreću. Krenite sa stvarima koje volite, doći ćete do toga da više ne postoje stvari koje volite i ne volite. VI ćete biti strastveni, i svaka vaša radnja će stoga biti takva. Neće više biti bitno što ili tko je druga strana!

Strast. Ljudi. Strast. Ne može lakše od ovoga…

“Napokon. Topli krevet. Komad tišine. Strast je sveta. Ljudi su strast ostavili samo za krevete.” – Ingrid Divković

Untitled-1

Pismo njoj.

Pričam baš maloprije s frendom, vidjet ćete u nastavku kako mi je poslužio kao dobar primjer. S jednim pristojnim dečkom za kojega djevojke često misle svašta. Njegov vokabular znatno se razlikuje od vokabulara ostatka muške ekipe koja me (nas) okružuje. Ja kad sam ga prvi put upoznala kao da sam doživjela deja vu Zagorkinih junaka ( Keglević & co ). E sad, moja poanta je bila kako njega djevojke drugačije doživljavaju i još viđe krivo shvaćaju. Znate zašto? Jer je neuobičajeno pristojan i vrlo često ljubazan. Moja poanta je da u njemu zaista nema problema. ŽENE su te koje njegovu ljubaznost  i pristojnost tumače kao flert.

Zaista? Jel uopće moguće da (mi) žene ne shvaćamo? Nismo naučene… bla bla izgovori. Ja nisam previše naučena također, ali sam se sama naučila. Znate kako?  Tako što sam naučila poštovati samu sebe. I tražiti da se drugi, nebitno na spol, isto tako ophode prema meni. No, netko tko ne poštuje sebe, neće poštovati ni druge. Stoga, ako se želite riješiti takvih, najjednostavniji način bio bi naučiti poštovati samu sebe.

Isto tako, ili možda iz toga što sam naučila, proizašlo je da mi je dovoljno samo jednom, samo jedan kontrast, da shvatim što želim, a što ne. Ponovno se vraćam, na misao iz prošlog teksta. Jer ona je jako bitna – spoznati ono što NE ŽELIM.

Zbog ove moje spoznaje htjela bih poručiti svakoj djevojci što ovo čita; Cijenit će te koliko sama sebe cijeniš. Vrijednosti koje uzdižeš, uzdizat će i on, oni, one. Jer privlačimo točno ono što jesmo i što već zapravo u sebi imamo.

Nakon “Pisma njemu” ovo je “Pismo njoj”. Tako da svaka djevojka ima šansu shvatiti.

TI biraš da te (ne) CIJENE.  TI biraš da te (ne) POŠTUJU.  TI biraš da te (ne) VOLE.

Što ćeš izabrati?

 

Onaj koji mi je poslužio kao savršen primjer, ako pročita, a nadam se da hoće, shvatit će da smo zapravo završili raspravu. Hvala ti. 😉 

Untitled-1

I, što ti misliš da možeš?

 

Što ti misliš da možeš? Do koje granice vjeruješ u sebe?

Sada sam napokon  svjesna da se moje misli ostvaruju brzinom sunčeve svjetlosti. Da ne trebam brujati o nečemu sto godina da bi to i dobila. Da mogu dobiti sve što uistinu želim. Ali, u svemu postoji neka caka. Ovoga puta to je bilo učenje o vjeri i o vlastitoj svijesti. Biti svjesna da moja misao utječe na svaku moju buduću situaciju u životu – NEPROCJENJIVO. Naučiti kontrolirati vlastite misli i birati ih svaki dan kao što biram odjeću – IZAZOV. Ispalo je tako da ja volim izazove. Ispalo je tako da sam odlučila vjerovati u sebe. Jer to je jedino što nam preostaje, zar ne?

Ako vjerujemo da zaista možemo sve, tada je to istina. Naša istina, jer mi u to vjerujemo. Ako tu vjeru pretočimo u ispravne postupke, one po našoj volji, tada naša vjera postaje naša realnost. Drugim riječima, ŽIVIMO VLASTITE SNOVE. Pa tko bi se tome protivio i protiv toga se borio? Lud čovjek. I ja sam nekada bila luda. Samo zato jer sam u glavi imala misli koje mi ne služe. Kako pobogu možete čekivati da se od negativne misli rodi pozitivan ishod? To sam nekada pitala i samu sebe. Na moje pitanje došao je i skori odgovor :

” Ako posadiš jabuku, misliš li da ćeš dobiti krušku? Ne, nikada. Jabuka nije kruška, ni kruška nije jabuka. Pozitivno nije negativno, i negativno nije pozitivno. I nikada neće biti.”

Pa zaključujem, ludi su oni koji siju loše, a očekuju da će žeti dobro. Na kraju svega, ono što dobiješ ekvivalentno je onome što si dao. Što si pomislio, to si i dobio. Zato treba pažljivo birati misli. Zaista možemo mnogo mnogo više. Nekada ni sami toga nismo svjesni. Kada to, pak, osvijestimo, očistili smo si put za “život u snovima”.

I nemoj misliti da će biti uvijek sve ružičasto, jer neće. No, upravo to što nije ružičasto služi nam da bi shvatili što želimo, odnosno, još važnije, što NE želimo.

I, što ti misliš da možeš? Jer tvoja misao je tvoja vjera…

” Možemo mi mnogo više. Ni sami neznamo koliko. – A.T.

Untitled-1