Pismo njemu

Ulovim se ponekad da razmišljam, zamišljam, umišljam. Da je ponekad glava puna misli koje ne idu van. Da meditiram, izgovaram mantre, radim seanse da misli nestanu, a one ostanu. Dogodi se ponekad da mi na um padne ona “što bi bilo kad bi bilo”. Dogodi se da prolazim ulicom koja miriše na sjećanja. Ulovim se da osjećam osjećaje iz sjećanja. Prolazim putevima da bi se prisjetila nečega. Ponekad sebe, ponovno, namjerno, vrtim u krug. Ali, onda, u jednom trenu, zastanem. Shvatim da ne gledam stvari ni život istim očima. Pa malo mantram, meditiram, seansiram o toj misli. Pa mi dođe napamet zahvalnost, dođe mi da kažem I’ll love you till the end of the world… Pa možda i hoću, duša je takva, srce je takvo. Ali zahvalim još jednom, shvatim da nam je sve dano na određeni period u životu i s nekim razlogom. Shvatim da je riječ slučajnost ovdje suvišna. U život privučemo uvijek ono sa čime dijelimo vibraciju. Dočim jedno od nas dvoje malo pomjeri svoju u različitom smjeru, više ne dijelimo istu realnost niti isti život.  Pismo njemu, je zapravo pismo samoj sebi. Meni. Njoj. Njemu. Svima. Što bi bilo kad bi bilo? Znate što? Jedno veliko NIŠTA.  Da sam u nekim situacijama i trenucima postupila drugačije, ne bih naučila neke stvari koje sada znam. A sada znam da sam radila najbolje što sam znala i mogla, da sam iz svake situacije proizvela točno ono što sam u tom trenu imala u sebi. I onda se ponovno vratim na početak, ne da žalim, ne da plačem, da zahvalim. Tebi, meni, sebi, njemu, nama. Na trenucima sreće, trenucima mira i nemira, na iskustvu. Ja ga nosim kao dio sebe, tebe nosim kao dio sebe. Jer svaku priču moramo znati negdje duboko sačuvati. Ne da ostanemo zarobljeni u prošlosti, nego da se u vremenima nemira, sjetimo da smo to već jednom naučili i da smo već spoznali mir toga nemira. Svaka naša priča je posebna, svaka zauzima određeno mjesto u srcu i svaka jednako teži, ali na svoj jedinstveni način. Zato više ne tražim neke u drugima i ne pričam iste priče. Očekujem da ono koliko uistinu dajem, toliko i dobivam. I mogu samo zahvaliti na ljudima u svom životu, pa i na tebi, jer ste jednom, nekada možda i davno, bili ogledalo onoga što ja uistinu jesam. Mir. Osjećam mir. Jer to je ono što uistinu trebam i osjećati. “Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.” (Ivo Andrić)

Untitled-1

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s