U trenutku pisanja posta je*** me ego.
Najjednostavnije rečeno Ego je slika sebe koju imamo u vlastitom umu. Zamislite koliko nam to mora biti dragocjeno kada sve ostalo odlučimo podrediti upravo ovom “šarmantnom” gospodinu. Stvar je zapravo da on tebi, meni, njima nije šarmantan kao što je šarmantan sam sebi.
Našla sam se u dvojbi, evo, prije sekundu i pol. Morala sam zakoračiti prva bez ega. Je li me ego sprječavao da učinim tu stvar jer ga je bilo strah da napravi korak prvi ili mu je sama činjenica da bi mogao biti odbijen bila toliko nevjerovatna da nije htio riskirati. Ili ego meni samoj ne dozvoljava da ja to sad napravim jer ako napravim, a taj netko to nije napravio za mene, ispada da sam glupa, jadna, to tako neide. Uglavnom, nisam napravila što sam nakanila, a moram priznati nakana je bila i više nego savršena. Ona vrsta nakane koja će obasjati drugu osobu, stavit joj smajl na lice i možda neko određeno vrijeme ne skinuti.
Zaključak današnje dileme, vezane uz ego je, da sam odbila objasjati sebe, drugoga, i cijelu situaciju radi Ega. Ili samo lažem samu sebe da sam to napravila zbog ega, da mi ego ne da, a zapravo znam da ta osoba nije bila ona prava za osvjetljivanje. Ali kako je uopće moguće osvjetliti krivu osobu kada je svaki čin osvjetljavanja sam po sebi kreacija, divan je. Zar ne?
Pogodi me taj gospodin u baš neko ne pravo vrijeme, kada se najviše nadam da ga ne bude, on odluči biti najprisutniji.
Ego. We’re all equally fucked up.
