Stvari koje nismo rekli

Ponekad se pronađemo kako gledamo u osobe, sa željom da im istresemo cijelo naše moždano prostranstvo. I onda u sekundi nešto u nama ne dozvoli da to učinimo. Krene se boriti svim snagama da ne izustimo nešto što bi eventualno moglo povrijediti naš ego u slučaju neželjenog ishoda.

Ego, čovjek koji mi je u životu usrao više situacija nego najgori neprijatelj. Ja sam jedna od onih koja šuti, čekam drugu stranu da kaže prva. I tek onda kad čujem što imaju za reći, u slučaju da mi se svidi, ja krenem govoriti ono što sam htjela. Desi mi se često da mislim da nemam što reći, kada bi zapravo ispljunula cijelu rijeku osjećaja i ostalih Egu nepotrebnih stvari kroz usta. Cijelu dugu, veliku šarenu dugu, misli. E pa gdje sam ih onda potrpala? Koje je to mjesto tako duboko u meni da neće da izađu van?

Stvari koje nismo rekli, stvari koje nisam rekla, točnije, učinile su mi uspute poteškoće na ovom velikom putovanju zvanom život. A zbilja ih nisam rekla. Jer da sam ih rekla sada nebih bila ovdje gdje jesam. Na čudu.

Potrebno je reći stvari koje strujaju našim cijelim tijelom, jer očito da su one bitne. Ali kako pobjediti strah odn. Ego koji ne dozvoljava da izustim nešto što bi njemu moglo naštetiti? I onda shvatim da sam tek na početku. Od mojih silnih čitanja ni s kada dođe gusta situacija. Grlo se zatvori, oči skrenu pogled uvis, kao i uvijek, i ništa ne izlazi van. Ponovno ostajem sa svojim mislima, sama, jer ih nisam htjela podjeliti svijetu. A bilo bi mi lakše, tisuću puta.

Stekla sam spoznaju, stvari treba podjeliti. Sada još treba nekako doći do tog samog čina djeljenja. Jer najgore su stvari koje nismo rekli.

I sad znam da je mudrije učiniti korak izvan sebe nego proći milione kilometara u svojim grudima.  -Miroslav Antić

Untitled-1

Oglasi

Avioni

„ I eto, svakog dana na istom mjestu stojim i brojim avione  koji se s otoka dižu, odlaze… Kao da brojim kišne kapi koje se tope u zemlji. Točno tako se avioni tope u nebu. Lete daleko, možda bježe, možda idu negdje gdje će ostati. Vrag će ga znati.

Ljudi su kao ti avioni, svako ima svoj raspored letenja, svatko ide na svoje odredište, ni ne mari za one koje ostavlja za sobom. To postaje rutina, ti odlasci, a dočim postaje rutina znači da nikome više ništa ne znači. Možda je samo varka, ti odlasci i sve to… Možda ljudi nekada jednostavno nisu ostajali dovoljno dugo da bi se moglo pomisliti da odlaze kada bi nastavili putovanje. “

Blijeda dugokosa djevojka sjedila je za stolom sa pisaćom mašinom pred sobom. Četvorica muškaraca sjedila su pod starom trešnjom u vrtu i kartala remi. Žena, majka nalazila se u kuhinji, iz čega bi se dalo zaključiti da sve žene želim smjestiti u kuhinju, ali istina je da je jednostavno ondje više pasala nego da je otišla frizeru.
Djevojka je pokušavala nastaviti svoj na pola dovršeni tekst. Riječ putovanje bilo joj je u glavi, možda bi ona mogla obići svijet jednoga dana, bez predugog zaustavljanja na jednome mjestu tako da ljudi ne pomisle da odlazi. Odlasci su ju činili tužnom. Djevojke koje su plakale za njihovim momcima kada bi se odali čarima dalekih zemalja. Jadne one, nikada nisu zapravo znale da je tome došao kraj, već su se uvijek nadale. Pričala mi je jednom baka, kako je davno njen djed otišao u Ameriku. Otišao zaraditi za djecu i nikada se nije vratio. Njegova žena, čekala ga je sve do zadnjeg dana. Jadna ona ili jadan on? U  stranoj zemlji nepismen, pa su mu kolege pisali pismo kući, nije niti znao čega su sve unutra stavili. Pa se baba rasplakala i zapalila pismo. Umrla je neznajući što joj se s mužem dogodilo.
Tako je djevojka tipkala po svojoj mašini, zamišljala je priče nekadašnjih žena. Njihove suze i puste riječi koje su ostavili odlasci. Svatko jednom ode. Zar nije u tome poanta? Ostajanje na istome mjestu predugo znači potpuno gušenje istog prostora i vremena, a zatim i ljudi. Ljudi odlaze isto kao što zrak cirkulira. Nijedno vrijeme nije nam dobro kada je ovdje predugo. Pa je zaključila.

„ Odlasci su potrebni i nama koji ostajemo i onima koji odlaze. Čovjek naprosto osjeća kada je na nekom mjestu gotov, kada je završio svoj posao ondje. Odlazi kada osjeća da nema više čemu da se vrati. Možda se čak odlučio otići da očisti svoj život, a i život onih koje je ostavio za sobom, tek toliko da bi napravio mjesta za nove ljude, nove stvari, nove događaje. Zato nemojmo činiti dramu iz odlazaka i pretvarati ih u nešto ružno. Prisjetite se svih stvari ili ljudi koji su se pojavili u vašem životu, nakon što ste isplakali hiljade suza za nekim tko je otišao. To je ljepota odlazaka, uvijek dođe nešto ili netko novi…
Ljudi su kao avioni; neki lete u suprotnom smjeru, dok drugi možda čak i bolji lete točno prema nama… Na nama je red hoćemo li pratiti vrijeme polaska ili vrijeme odlaska, čeznuti za onima koji odlaze ili širiti ruke onima koji će tek doći… „

Untitled-1

Dogs are people, too!

Oduševljena današnjim danom, i jednim krasnim ljudima, odlučila sam ostaviti svoj utisak na internetu.

Ljudi sa psima su posebna vrsta ljudi. Njihovi članovi obitelji često znaju biti nepoželjni na gradskim plažama, a asortimani u kafićima definitivno nisu prilagođeni takvim posjetiteljima.  Slobodan dan, dugo nisam imala slobodan dan. I eto meni slobodnog dana pa rekoh hajde da povedem prijateljicu i Toma na plažu. Onu pseću, jer Tom je pas, ali uvijek ga oslovljavamo imenom.

Lijep sunčan dan, proveden u dobrom društvu. Jedna vrsta one ” sve za ljubav što triba je žena, čovik i more”, samo u psećem izdanju. U ovom slučaju imam sreće što živim u Crikvenici pa mi je usput bilo svratiti u mali raj za pse. Monty’s Dog Beach & Bar, prvi i jedini kafić za pse u lijepoj našoj.

Psi, psići i oni koji se tako osjećaju imaju priliku isprobati po njihovoj mjeri krojeno pivo, sladoled ili kolač. A mi vlasnici odn. u mom slučaju prijatelji vlasnika, možemo slobodno ispijati kavu s jedinstvenim pogledom na more.

11948062_909884409083144_1777461146_n

11933099_909884449083140_1705483227_n

… i Tom je našao prijatelja 🙂

Savjet svim onima koji imaju ljubimce ili samo vole pse, svakako posjetite Monty’s Dog Beach & Bar

Možete ih pronaći i na Facebooku.

Untitled-1