F.R.I.E.N.D.S.

Dugo vremena sam pisala o ljubavi, o njemu. O svakakvim pričama, pomalo i čudnim. Sada je došlo vrijeme da pišem o njima. O njima što se uvijek nalaze ovdje pa čak i kada su daleko. O njima što su tu kada on nije. O njima što su ti dani da imaš obitelj koju si izabrao sam.

Prijateljstvo je toliko puta pretočeno u riječi. Ima toliko različitih načina i toliko šarenih opisa, ali ja ga ipak u riječima još nisam uspjela prepoznati. Prepoznala sam ga u djelima, u osjećaju i u toplini koju pruža. Prijateljstvo prepoznaš kada naučiš biti sam. Učila sam se biti sama u prosincu, pa u veljači i evo me sada s ljetom u punom mahu, naučena kako biti sama. Shvatila sam koliko male stvari znače, shvatila sam kako su prijatelji zaista poslani od onoga nekoga, iznad nas. Da budu tu, i da mi budemo tu. Zahvalnost. Zahvalnost do neba što postoje. Jer zamislite svijet bez ikoga svog?

A prijatelji jesu naši. Više su naši no što će itko ikada biti. Naši su u šali, u tuzi i u pričama. I lijepim i ružnim. Naši su, a mi smo njihovi.

Znate li vi svoju definiciju prijatelja? I mogu li se prijatelji uopće definirati?

Ja sam ih uspjela definirati. Svakog pojedinačno. Jer ipak, imaju istu ulogu, ali nisu identični. Svaki ima svoju definiciju. Svaki ima svoju sliku. Svaki je jedinstven.  Ne biram inače između najdražih, ali oni pravi svi imaju zajedničku crtu. Tjeraju te da budeš najbolje od sebe. Da budeš istinski ti. Da postojite skupa, u svojevrsnoj koheziji, a opet zasebni.

I definitivno vjerujem kako prave prijatelje nećemo naći dok mi nismo pravi. Dok još nismo pronašli sebe. Neki su naravno ovdje od kad znamo za sebe, i znamo u dubini duše, da će ovdje i ostati. Drugi pak dolaze kada je vrijeme. Kada smo spremni čuti poruku koju nam nose. I oni nude svoj ostanak, i to onaj zauvijek. Na nama je hoćemo li im dozvoliti da ostanu, hoćemo li se razvijati uz njih ili ćemo odlučiti još jednu dionicu provesti sami. Da naučimo sami. Ja sam od onih koji sami uče. Kada naučim tada sam prava i spremna. Znam da nikada neću sve naučiti, jer bilo bi to premonotono, sve naučiti sve znati. Ali sretna sam i zahvalna da sam naučila dovoljno, dovoljno da shvatim one prave ljude što mi žele reći. A svaki pravi prijatelj želi ti reći samo jedno; volim te.

Volim vas, koliko god vas ima, čak i ako vas nema mnogo.

 

“Το αιρούμενον φύγειν αφίεμεν, το δεμή αιρούμενον αγανεφιέμεθα.”

Uzimam svoju malu bilježnicu i tražim prvi prazni list papira. Pomno razmišljam o čemu danas pisati. Sad ću ja nešto smislit na silu, mo’š mislit… A tada mi u oko upada “prazan list”.

Jeste li se ikada osjećali kao da ste jedan prazan list, na kojega treba ispisati neke stvari, ukrasiti ga riječima?

Ja svoj današnji list odlučujem ukrasiti parolom koja mi je postala životni moto. Toliko rezonira samnom da će mi ostati utisnuta tu negdje, vjerovatno do kraja života.                         Govori o onome što mi ljudi ne znamo naučiti i zapamtiti. Govori o slobodi, o otpuštanju i o pravom načinu za apsolutno sve. Jedna čudna i pomalo (ne)obična zagonetka u kojoj sam ja pronašla  svoje dublje značenje i na kraju se okrunila njome, a u prijevodu glasi : ” Što uhvatimo, odbacimo. Što ne uhvatimo, zadržimo.” Inače je starogrčka zagonetka sa polutragičnom pričom jednog (naravno) velikog grka.. (Možete googlati Homer’s riddle – Fisherman’s riddle) Ali ja ću ovdje ipak o svom značenju…

Znate ono kad se u životu grčevito uhvatite za nešto i onda kao da vam odjednom sklizne kroz prste? Poanta je da to nešto niste toliko čvrsto zgrabili, to nešto ne bi imalo potrebu išuljati se van iz vašeg života. Kada bi ljudi barem probali živjeti po principu te rečenice. Nikada ne bi bili “povrijeđeni” od strane drugih, jer nitko nikada nikoga ne bi smatrao svojim vlasništvom. Jer, istina je, ja tebe ne posjedujem jer ti nisi stvar. A čak i stvari znaju nestati ako se grčevito primiš za njih…

Moram priznati, meni je trebalo dugo vremena da počnem prihvaćati tu činjenicu. Možda jer mi je trebalo dugo vremena da počnem upravljati vlastitim Egom, a ne on samnom. Jer želja za posjedovanjem i Ego su prijatelji… Danas, kada više nikoga ne gledam mojim i kada se više ne osjećam ničija nego svoja, shvaćam da  “moja” rečenica zaista ima smisla u svemu ; u ljubavi, prijateljstvu, odnosu prema novcu… svemu.

S druge strane, vidim ju i kao svojevrsni ljudski inat i neku grešku u odnosima. Uvijek imamo i držimo u sebi one koje nemamo.  Obrnuto isto vrijedi. U mom slučaju zaista je znalo biti tako… Ali, tu se želim vratiti na moju prvotnu poantu parole;                                               Ne trebamo se truditi imati nešto, jer je najvjerojatnije da će biti bolje i imati ćemo ga više ako ga nemamo odn. ako ga ni ne pokušavamo “imati”. 

Untitled-1

The last one about… letting go.

Bilo je tu pisama njemu, a u njima previše stvari koje nismo rekli. Koliko god ja pisala tebi, pa i sebi, o srcima… mom i tvom, se ne raspravlja. I iako je ljubav stvorena baš za nas, nas ponekad ne činimo oni mi za koje smo mislili da trebaju. I nije bitno dal ti ego tripuje, zaista nije, dok god znaš da imaš izbor i da ti vladaš njime, a ne on tobom. Tvoj izbor trebao bi biti zahvalnost, na prijeđenim koracima, na avionima koji su proletjeli, a nikada se nisu zaustavili. Stoga sam odlučila da sanjam svoje snove i živim svoj život. Dala sam si dopuštenje da zaboravim onu priču i onu ružu i da jednostavo otpustim.

Naravno da sam se uvjeravala da je teško. Da ja to ne mogu, da ja to trebam. Istina je da upravo to trebam, otpuštanje. Jer koliko god mi ne htjeli pustiti kad tad ćemo morati. Prava stvar nije teška, prava ljubav nisu leptirići u trbuhu, već totalna jasnoća i smirenost. Kada to shvatimo, pojam ljubavi, pojam pravih stvari nam dobije drugo značenje. Značenje ispunjenosti. A meni, nit mi je bilo šta jasno, nit sam bila smirena ni ispunjena. Tragala sam u beznađima, više zapravo lutala. Čekala sam, a nisam znala što čekam. Pa sam odlučila, da koliko god se tome protivila, da jedina stvar koju mogu učiniti je pustiti.

Smirenost. Tada je nastupila smirenost. Ruku na srce još mi nije jasno, ali barem više ne lutam. Ispunjavam se malo po malo, pa će i jasnoća doći jednom. A najljepše od svega je što se ne zamaram više. Ne zamaram se nebitnim stvarima, onime što je moglo biti i onime što bi trebalo biti… Vjerujem da je to zapravo početak jasnoće. Otpuštanje.

Potrebno je pustiti neke stvari, iz jednostavnog razloga, jer su preteške. Pusti ih i otpusti. Utezi na gležnjevima nam baš i ne služe…

p.s. you have to constantly remind yourself to let go, until you finally do… xoxo

“The truth is, unless you let go, unless you forgive yourself, unless you forgive the situation, unless you realize that the situation is over, you cannot move forward.” ― Steve Maraboli

Untitled-1

O pričama… i ružama.

Ovoga trena shvatila sam da imam jednu predivnu priču za ispričati. Moja priča nije tužna, moja priča nema „sretan“ kraj. Moja priča dovela me do ovoga što sam danas. Svrha, svi imamo svoju svrhu. I u vlastitim i u tuđim životima. Danas sam shvatila, da ne trebamo od ljudi sa svrhom raditi ljude za cijeli život, jer oni to nisu.

Jednog divnog sunčanog dana dobila sam predivnu ružu. Jedna u vrtu divnih ruža što rastu oko nas. Pogledom sam prešla oko sebe i zaključila kako je moja ruža ljepša od svih. Znate, kada dobijete svoju ružu morate znati kako se trebate ponašati. Vaša ruža nije moja ruža, nije ničija tuđa, vaša je. Ona nije niti jedna druga, ona je baš ta koja je. Stoga, neke stvari koje biste primjenjivali na drugim ružama, za ovu ružu ne pale i neće je održati na životu.

Nikada se nisam smatrala izrazito spretnom vrtlaricom, međutim moja ruža je spretno propupala. Dala sam joj svo svoje vrijeme i pažnju, dala sam joj ljubav. A najiskrenije i najbitnije od svega, dala sam joj svoje vrijeme. Vrijeme provedeno u čekanju, da moja ruža procvate u potpunosti. Znate kako je to sa cvijećem, njima treba neko vrijeme…

Ja sam svoje vrijeme  odlučila pomno rasporediti i detaljno isplanirati. Mogu reći da je moja bila od onih što se inate, što nikada ne učine onako kako drugi očekuju. Pametna za jednu ružu, moram priznati. I tako pametna, odlučila je prkositi… Dočekala sam proljeće, ruže vole  proljeće, miris zelenila, miris prirode. Obično procvjetaju. Ne i moja.

Dočekala sam ljeto, vrućinu na nebu i ljubav u dahu; moja ruža je procvala. Nigdje sretnije od mene.. Moje visinske pripreme prštale su u zraku. Moje detaljno planiranje i isčekivanje se isplatilo. Barem mi je tako prošlo glavom. A onda, onda sam u svojoj ruži izgubila sebe, umjesto da se pronađem. Toliko je bila moja, a toliko je bila svačija. Jer ruža je, posebna je. A ja sam se previše trudila da bude samo moja, samo za moje oči i samo za moju dušu. Znate ono kad nečemu uskratite slobodu, automatski postane ono što niste htjeli. Čak ne morate to činiti ni djelima, već je dovoljno mislima.

Toga dana ubrala sam svoju ružu, nisam je htjela dijeliti sa svijetom. Izvukla sam iz ormara najbolji komad vaze, ukrašen najljepšim linijama. To je bio novi dom za nju. Svaki dan sam se trudila i brinula o njoj. Svaki dan joj davala novu vodu. Prošli su dani. Kada sam shvatila da je bila ljepša dok je bila svačija. Jer takva je to ruža, preposebna da bi pripadala negdje. A ja nisam pustila…

A trebala sam pustiti, pustiti nju da živi u svom suncu. Naći sebi svoje sunce, a ne ružu dizati na nebo. Trebala sam, ali nisam. I neka nisam, jer sam naučila, neke stvari se ne daju ukrotiti i neke duše se ne daju posjedovati. Naša ruža, više ne samo moja, je u konačnici uvenula. Navikla je na slobodu, a ovo je bio jedini način.

Ja pak, svoju slobodu još uvijek stičem. Jer još nisam shvatila, da ona nikada nije bila samo moja. Shvatila, zapravo, možda i jesam. Ali prihvaćanje je već druga priča.. I sada prihvaćam, da moja ruža nije moja, da jedino ja sebi pripadam.
I mogu vam samo jedno reći : ako se vaša ruža opire biti vaša, pustite je. Nije vaša, nego hoće da ju svijet ima.

“Ako dozvolis da te pripitome ,moze se desiti i da zaplaces.” – Mali Princ

Untitled-1

O zahvalnosti

Zastala sam sada u ovome trenutku i rekla HVALA. Ljudi moji, znate koji osjećaj! Naježena od glave do pete. Dobila sam potvrdu od same sebe da je to ono što ću činiti do kraja života. Zahvaljivati se. Zahvaljivati se jer dišem, jer postojim, jer učim i jer je svanuo dan. Ponekad i jer je pala noć.Toliko je moćan taj čin zahvaljivanja, da kad se zahvalim i ja se osjećam moćnom.

Zahvalni ljudi su sretni ljudi, zahvalni ljudi su oni ostvareni.

Ako mislite da ne postoji ništa na čemu se možete zahvaliti, postavite si sljedeće pitanje :

Što da se sutra probudite bez svega na čemu se danas niste zahvalili?

-(Ana Bučević)

Da, to kako ste sada reagirali bila je i moja reakcija kada sam čula to pitanje… (WOW!) Hoćete li se zahvaliti sada?  Jeste li “našli” na čemu se zahvaliti? Mislim da jeste… I zato se zahvaljujem svaki dan i zahvaljivat ću se do kraja života. A znate zašto? Kada ste uistinu zahvalni, to na čemu ste zahvalni, dobit ćete opet i opet. I vi bi zahvalnoj osobi to nešto ponovno. Baš zato jer je zahvalna. Tako Bog radi s nama.

Stanite na kraju svakoga dana i zahvalite se na svemu što vam se taj dan dogodilo. Udahnite svako jutro kada otvorite oći dozu zahvalnosti. To je moj najbolji recept za sreću, ostvarenost, uspjeh ili bilo što što priželjkujete, koji vam mogu dati. Zapitali ste se jednom KAKO? Moj odgovor je ZAHVALNOŠĆU.

Untitled-1

U redu je živjeti život koji drugi ne razumiju

Došla sam ti danas, s ovim postom, došla sam baš tebi. Da ti kažem da je u redu. Ama baš sve je u redu. Došla sam jer znam koliko znači kada ti netko istinski kaže sve je uredu. Meni je toliko puta baš to trebalo. Jer ponekad i ja zaboravim, i svi mi zaboravimo, kako je u redu osjećati to što osjećaš baš u tom trenutku, kako je u redu htjeti baš to što želiš. I da je u redu ponekad drugačije gledati na svijet. A najviše je u redu znati to svoje neko znanje.

Nekidan sam pogledom molila prijatelja da mi kaže da je u redu. Ne zato što živim od tuđeg mišljenja ili me to previše brine nego zato što sam znala da mi to treba, pa sam to i tražila. Znala sam da će mi to “pomoći”. Rekao mi je da je uredu da volim bespovratno, da radim svoje nepromišljene stvari… Najviše od svega samnom je rezoniralo kada mi je reako da je ponekad u redu da boli. Ako imaš upitnik iznad glave zbog ovoga da je u redu da boli, čekaj da kažem do kraja… U redu je da boli, sve dok sam sebe ne zatočiš dovijeka u tu svoju bol. A najvjerojatnije ćeš to i napraviti ako ne priznaš da boli i ne pregrizeš to sve i kažeš ko ga j*** idemo dalje… Tako je sa svime, ne samo sa boli…

U redu je raditi sve što drugi nikadne bi. Možda jer to nešto (“važno i veliko”) nije dano njima da učine nego baš tebi. Želim da voliš, da budeš ti, da ponekad i zabiješ sam sebi glavu u zid, ako je to uistinu život koji ti želiš živjeti. Želim ti da živiš ono što ti želiš, jer ti to razumiješ. Pa čak i ako SAMO TI to razumiješ.

Došla sam ti reći; U REDU JE živjeti život koji drugi ne razumiju. Jer ni ne moraju razumjeti. Ti ćeš i dalje živjeti svoj život, razumjeli oni li ne…

Untitled-1

I GIVE MYSELF PERMISSION. DO YOU?

Hello  my  fellow bloggers and dear readers,

I was searching for a right topic to write about and I’ve finally found one. First of all, I want you to get somewhere quiet. Then I want you to opet your mind and heart for what you’re gonna read here. I have to warn you, I’m not everyone’s cup of tea, and if you notice you don’t resonate with what I’m talking about I suggest you close my blog. Maybe it’s not the right time for you to read this, or maybe I’m not the person you have to hear this from.

Now, when we sorted this out, we can get started.

Everything we experience in life is the reflection of our thoughts. Basically, if you think the sun is blue and the sky is yellow, it really is. It’s your perspective and reality.  Due to some programs we gained throughout the past we started thinking that everyone’s sky has to be blue and everyone’s sun yellow. Guess what? IT REALLY DOESN’T HAVE TO BE THAT WAY.

If we only gave ourselves permission to believe and speak freely about OUR OWN TRUTH, we would move mountains.  But, you already know that don’t you?

So, I’m not here to ask you to move those mountains. I’m here to ask you to move your boundaries. ‘Cause they’re harder to move than mountains. I’m here to tell you IT’S OKAY TO GIVE YOURSELF PERMISSION.

I gave myself permission to write about things I strongly believe are true. I gave myself permission to change my life completely, I gave myself permission to DREAM BIG. Oh, this one’s the one that hurts the most. TO GIVE YOURSELF PERMISSION TO DREAM BIG. Yes Yes?  Start with  that then. There’s nothing to lose. Give yourself permission to imagine every little detail about what you want, when you want it and how hard. Most of all, GIVE  YOURSELF PERMISSION TO FAIL. You’re human and as a human you’re not perfect nor will you ever be. But,( there is a but),  be aware. Be aware that you’ve given yourself permission, be aware that you’ve failed. AND then, ask yourself „ What can I do to make it right?“.  Remember , you have to make it right to yourself, not to others.

Do good, be the best. You can do it. Just dare. I want you to see yourself as a perspective person. A person who knows her abilities and her desires. The only way to see yourself through those eyes is to give yourself permission. And now you can think I’ve written GIVE YOURSELF PERMISSION too many times, but if only one person gets what I’m saying then I’m a lucky girl. There is no “too many times”, because maybe some of you didn’t hear me the first time, but you did the fifth. Once again, I gave myself permisson to repeat some things on and on, until I had a feeling I’ve said it enough times.

Give yourself permission and you will create great things. Give yourself permission and you will manifest abundance and everything you ever wanted.

JUST GIVE YOURSELF PERMISSION. To be happy, to shine, to trust your inner voice, to step into your power. And know that what you are doing matters.

All my love…

Untitled-1

 

O srcima… I mom i tvom.

Baš sam malo razmišljala, slagala si ljubav u glavi. Brzo sam, moram priznati, izvukla iz sebe da se o ljubavi ne razmišlja, nju se prije svega osjeća. Mnogi razmišljaju, a nekakvog osjećaja nigdje. Ovaj tekst htjela bih ponajprije posvetiti svima onima koji čekaju da ljubav padne s neba, a koji ju kada padne ne znaju  prepoznati. Kao prvo, ljubav ne pada s neba, a čak i da padne, ako je ti ne vidiš kao da i nije pala. Drugo, ljubav se ne čeka. I treće, ali najbitnije, mislit ćete da se čeka dok god ju ne pronađete u sebi. Tada, kada se to dogodi, shvatimo da nam ne treba nečija ljubav. Treba nam netko s kime ćemo podijeliti svoju. Jer to obično tako ide… U dvoje je sve ljepše.

E sada dolazimo do dijela gdje želimo i gdje mislimo da se treba pojaviti još netko. A zaista bi se trebao i pojaviti ako je sve “kako spada”. Nazvat ćemo tu osobu, najjednostavnije, DUŠOM ( jer i je duša kada uspije uzbuditi našu). Znate zašto se pojavila baš TA duša? I zašto baš sada? Zato što ste baš u ovom trenutku, baš na ovome mjestu tj. BAŠ NA OVOJ VIBRACIJI i vi i ona. Nešto kao SOUL MATES. Možda ona zasada “pripada” nekome, ali najvjerojatnije treba “pripadati” vama. Totalno nebitno zapravo. —  Bitno je da smo razjasnili zašto ste se sreli.

A kako ste se sreli? Ako ste ovo uistinu odigrali pravo, sa srcem, onda ste se tako i sreli. Sa srcem. Ako ste zaista imali pravu potrebu nekoga voljeti (ako je imao jedan imao je i drugi, jer privlačimo ono što jesmo…) onda ste se zaista dobro sreli.

Pazite da se sretnete tako. Drugačije zaista ne biste voljeli. Drugačije zapravo ni ne može. Jer samo onda kad i mi volimo, moći će netko i nas da voli.

“I samo onda kad i mi tražimo, moći će netko i nas da sretne.” – Miroslav Antić

Untitled-1

Sanjaj snove – živi život.

“Your dreams are supposed to be bigger than you!”

Ono kada sam se bojala sanjati. Oni trenuci kada sam samu sebe uvjeravala da nema te stvari koju toliko želim da bih o njoj sanjala. Zamislite to. Zamislite to dno, ne imati nšta čak ni za sanjanje. Zahvalna sam na ljudima čiji se put isprepleo s mojim, a koji su mi dokazali da je sanjanje uvijek vrijedno i uvijek samo dobro.

Sada sanjam više nego ikad. I sada zvijezde ne mogu sjati bez snova. sanjam. Sanjam dok pišem. Sanjam dok učim. Sanjam dok živim. Jer život i je san. I san je život. Sretna sam, iznimno, kada shvatim da sam napokon shvatila poantu, poanta je u sanjanju. Sanjanju na velik. Jer svi mi želimo velike stvari. Makar bili zadovoljni i sa malima, želimo veliko. Tko god ti kaže da ne želi veće od onoga što sad ima, laže te. Jer se boji.I ja sam lagala… Lagala da ne želim bolji uspjeh, da ne želim partnera, da ne želim. Jer sam se bojala uopće poželjeti. Jer sam mislila da mi je nedostižno.

Sada sanjam najveće snove. Sada imam najveće želje. Ne bojim se, jer znam da ja to imam u sebi. Sanjam jer kad sanjam tada i živim. Sanjam posao iz snova, sanjam najsavršenijeg muškarca kojeg sam ikad upoznala, i to sanjam da ga imam. Treba sanjati. Treba htjeti, željeti. Jer ako ne želimo veliko i ne sanjamo još veće, tada ne živimo ovaj život kako bi trebalo da ga se živi. Punim plućima. 

LJUBAV je stvorena baš za NAS

 ” That’s how you know you love someone, I guess, when you can’t experience anything without wishing the other person were there to see it, too.” – Kaui Hart Hemmings

I poželim toliko puta. Zamislim da je ovdje, da stoji kraj mene. Da osjeća skupa samnom. I kako kažu mora da je ljubav, al ja te ljubavi naprosto ne vidim. Možda zato i je ljubav jer ne vidim nego osjećam. I ispunim se time. Do kraja dana, do kraja života, sa osjećajem. Prolaze me trnci, vidim neke slike. Pa valjda onda znam. Valjda je to ljubav. Al’ mi smo ljudi takvi, bojimo se nazvati stvari pravim imenom. Bojimo se, a ni sami ne znamo čega. I tako te nekad obuzme strah, obuzme i mene, pa čovjek sam. Strah od stavljanja natpisa na svoj osjećaj. Jer to kad učiniš kao da si ga bacio svijetu da odlučuje. A nitko zapravo ne želi da mu svijet kroji sreću. Dovoljan nam je samo naš osjećaj. I onaj kome se bezuvjetno dajemo Pa čak i ako čovjek ne zna ništa što je bezuvjetno. I tada ga osjećamo.

I u svakom trenu, u svakoj prokletoj sekundi, želim da stoji pokraj mene. Da vidi što ja vidim, da skupa vidimo svijet. I onaj vatromet što ga pucaju nekome u čast da vidimo kao vatromet posvećen nama. I onu pjesmu što su napisali za nekoga, da se pretvaramo da je napisana za nas. Želim da shvatimo da je naš život, naši životi, da su stvoreni SAMO ZA NAS. Želim da shvatimo da je ljubav stvorena za nas.

Svašta ja želim. Toliko da se ponekad poželim umoriti od želja. Ali, dignem glavu, moram ju dići.

Jer ako je pravo, bit će. Kažu, ako ne prođe, ljubav je.

Untitled-1